SASTAVZAPET književost i jezik, interaktivna nastava, kreativni dijalozi |
| | Sima Pandurović | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Narcis
Broj poruka : 115 Datum upisa : 03.01.2012
| Naslov: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 3:49 am | |
| Sima Pandurović (Beograd, 14. januar 1883. — 27. jul 1960) bio je pesnik, estetičar, esejista, kritičar, dramatičar i prevodilac. Javio se s pesmama s početkom XX veka sa pjesnicima pesimizma (Milan Rakić, i Vladislav Petković Dis), pod uticajem prokletih pjesnika (Šarl Bodler, Edgar Alan Po). Gimnaziju i filozofske studije Pandurović je završio u Beogradu i počeo je da službuje kao profesor valjevske i beogradske gimnazije. Prvi svetski rat je proveo u internaciji u Boldogasonju i Nežideru, a po njegovom završetku bio je sekretar Ministarstva prosvete i pomoćnik upravnika Narodne biblioteke. Rano je počeo da peva, ali istovremeno je živio i radio na izdavanju i uređivanju časopisa. Još kao student, sa grupom književnih istomišljenika, osnovao je časopis Polet, zatim sa Disom uređivao Književnu nedelju, a posle Prvog svetskog rata osnovao časopis Misao. Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno: „Posmrtne počasti“, „Dani i noći“, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama „Na zgarištu“, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svjetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom „Okovani stihovi“. Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom Stihovi. Poslednja njegova zbirka pesama „Pesme“, sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano. Pandurevićeva dela iz oblasti književne kritike i estetike su: „Ogledi iz estetike“, „Razgovori o književnosti“, Bogdan Popović. Pandurović je mnogo i uspešno prevodio Molijerovog „Tartifa“ i Šekspirove tragedije i drame „Hamlet“, „Ričard III“, „Henri IV“, „Magbet“ i „kralj Lir“, sve sa Živojinom Simićem. Wikipedia | |
| | | Narcis
Broj poruka : 115 Datum upisa : 03.01.2012
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 3:52 am | |
| Svetkovina
Sišli smo s uma u sjajan dan, Providan, dubok, - nama, draga, znan; I svetkovasmo ocepljenje to Od muka, sumnje, vremena i sto Rana što krvave ih vređao je svet: Ljubavi naše plav i nežan cvet.
I opet sila zgrnulo se seta U bolnički nam mirisavi vrt; Posmatra gde se dvoje dragih šeta, Srećno, i hvale onaj život krt Što ostavismo. Daleko od njih Sad smo, a oni žale mir naš tih.
Oni baš ništa nisu znali šta Dovede tu nas. - U cveću smo išli, Slaveći strasno osećanja ta, Zbog kojih lepo sa uma smo sišli. U novom svetu dobro nam je sad, A svet o njemu dobro i ne sluti;
Sumnja u ljubav - najteži nam jad - Mino i čase blažene ne muti. Iz prošlih dana ljubav i znak njen - Spojenost srca - ostala nam još Naš život ovde svetao je tren, Srdačan, krotak. Onaj život loš
U kome znanci, rodbina ostaju, Nevinost našeg ne poznaje sveta; Životno vino, srž nedostaju Njima, a glava njihova im smeta. A naših srca jedan isti zvuk Beleži draži i vremena huk.
Jer mi smo davno, verna draga, - je li? - Iskidali konce što nas vežu Za prostor, vreme, tonove i boje, - Lance života što zveče i stežu; Jer mi smo možda, sami tako hteli Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.
I gledaju nas zato što idemo U košuljama belim parkom ovim, Gde bolnički se miris širi jak; Ne znaju draži sa životom novim, Ljubavi naše neumrle znak. ... Gle! očima im trepti rosa nemo... | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 10:56 am | |
| Stari ratnici
Njihova su leđa bila uvek prava, Njini konji dobri,a oprema sjajna; Njihova je tuga bila silna,zdrava, Njihova radost puna i beskrajna; Njine duše behu oklopi što blešte, Njine pesme trube što oholo trešte.
U njinom životu beše mnogo dana Tužnih, i punih svetlosti i zraka; Imali su mnogo visokoh obmana, Bez kojih je život besmislen,pun mraka. Velika je borba mogla njih da svali. Zato su veliki,a mi tako mali
Oni su voleli život uzbuđenja, I umrli,voleći ga strasno; Nas ni očajanje ne diže nit’ menja: Mi ćutimo delom,a ropćemo glasno, I kao opalo,žuto lišće s grana Provodimo sumor svojih praznih dana.
Krvlju svojom oni znojili su polja Gde nikada neće doći naša noga; Al’ nas neće spasti ni budućnost bolja, Ni prošle borbe i nadanja mnoga. Velikih stabla što su oni bili Mi smo prazne senke i plodovi gnili.
Na poljima našim,gde vetrovi plodni Duvaju po katkad,oseća se samo Plima stare borbe za krajeve rodne I jecaj što tuži i vapije tamo Gde i sada besni plodna bura jaka, Gde lutaju seni starinskih junaka. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 10:57 am | |
| VEKOVI
Ja sam tužna veza krajnosti svih strasti I veliko srce sveg oduševljenja; Ja sam puna čaša gorkoga prezrenja Na doba bez duše, bez snova i časti.
Ja sam večna ljubav naspram paroksizma Osećanja sviju što u meni žive, Ogledalo čisto i velika prizma Vekova u senci jedne perspektive.
I moja je duša sred ponoćna mira, Dok bezbrojnih zvezda trnu zraci sani, Duša krupnog, starog haldejskog pastira, Što kraj svoga stada sniva na poljani.
U mojoj se duši, k'o u drevno vreme Obala modrim osveštanih voda, U časima vere mistične i neme Ogleda fasada indijskih pagoda.
U njoj dunu, katkad, sa pustara krici, Orkan divlje strasti što urla i mrvi, Kao divlje horde; u požaru krvi Zarude odjednom prostrani vidici.
Ja osetim instinkt izumrlih rasa, Svirepost spram slabih, spram dece i žene; U gordosti ovih kratkih, burnih časa Sve satrapske težnje projure kroz mene.
A drugi put, kada čežnja tiha, bona, Prelije u sjaju mesečine mlake I ljubav i nade mnogih miliona, Ja osetim mržnju na gorde i jake;
I živim u društvu onih što su znali Živeti bez glasa, bez slave, i sami, Voleli sve lepo, trpeli i pali Skriveni u večnog zaborava tami.
I osećam dušom miris blage ambre I istočnu radost, i ljubav i strasti Gospodara starih ponosne Alhambre Što ispiše pehar kratke zemne slasti.
U meni se strasti svih vekova bore, Prolaze junaci s Gospodnjega Groba U zamkove svoje gde kandila gore, S mačevima teškim, u ponoćno doba.
U meni je duša Osamnaestog Veka I plemići gordi u svili i čipki; Ja živim za trenut sred raskošna jeka Vremena Vatoa, menueta gipki'.
I tada se javi huk ogromnih masa, Silueta oštra bledog Robespjera, I buntovni protest tribunskoga glasa, I pad starih dogmi, prestola i vera.
Ja živim životom istorijskih mena, Strašću sviju gordih, velikih i skromnih I punim životom velikih vremena U prolazu ljudskih svih istina lomnih.
Ja mrzim naše jednoliko vreme Bezbojno, sivo, i u njemu duše Skomračne, sitne, pakosne i neme, Što se u ropstvu svoga straha guše;
I mrzim samo naše doba ružno, Gde je sve jadno, sve "sredina zlatna", Gde se, poput starog i žalosnog klatna, Klatimo lagano, monotono, tužno. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 10:58 am | |
| MRTVI PLAMENOVI
I
Saranili su njene oči sjajne U tamu groba, u života bol; Saranili su njene ruke bajne U carstvo tame, samrtnički dol.
I oči moje sreće moje vajne Ne osećaju više bleskav sjaj, Ne osećaju više sreće trajne Gde hladni groba prostire se gaj. I isplak'o sam sve želje i nade Na gladni, surov, studen kamen taj.
Pohodim, katkad, njene duše mlade I lepog tela sivi, trošni prah; Životom živim na groblju, što znade Vidati tužno i žudnju i strah.
I nikad više, nikad ne zaželim Lepote što ih pruža zorin zrak, Ni život hudi nad Životom svelim, Kad je pred okom širok, večan mrak.
II
Iskaču, avaj! na humkama starim Sve sreće moje i mrtva života, Iskaču seni i plamičci modri,
Ukazuju se život i strahota; I gledaju me dusi neki bodri U noći sumnje za koju ne marim, Davnašnje žudi i pospali snovi, U trulež trošni pretvoreni davno.
I nose iskre plamenovi ovi, I pričaju mi moje doba slavno, Mistično, svetlo, s nade oreolom Protkano srećom, preliveno bolom, U kome trepti san života večna. I razliva se vazduhom, i moćno, Nov život misli, ta vizija tačna, Kroz svest, i nerve, i okrilje noćno.
Život kroz dušu nabujalo struji. Ja imah vere, i verujem snova; U mojoj duši pevaju slavuji Pod hladnim nebom oktobra i zime. Sanjivo duše melodija nova, Zvuk drugog sveta, i ja živim njime; Konture zemnih stvari, sreće, bede, Pred mojim duhom jednoliko blede.
Mistične seni vuku me u kolo Što igra iznad groba moje sreće; I vaskrs svega što sam ikad vol'o Blista uzdanjem što me opet sreće Na pragu neba i groba. I struji Mladosti krv mi po žilama svelim; U mojoj duši pevaju slavuji Pod hladnim nebom oktobra i zime.
I nad tim kolom, i nad zemnim svime Osećam gde se moje biće diže Drugome carstvu, besmrtnosti duše, Ljubavlju svojom bez mrlja i griže. Svetlosni vali svega me zasuše, I bludim ... Ali ne znam kojem kraju; Možda gde duše u večnosti staju. A dole dalek šum sveta što gmiže!
...Poda mnom svet je, s ironijom gledan, Sa mnogo blata i sa svojom zlobom. Moj pogled jasan i čistoti predan! Moj uzor svetli što me čini robom. Ja opet živim svojim davnim dobom, Pobeda nada za trenutak jedan, I trijumf duha nad smrću i grobom!
III
Pomiriću se. Ako ležiš mirno, I s tobom tvoje cveće i lepota, Mrtva i gorda, kraljica života, Na tebi svilno odelo prozirno
I veo groba, - jednom, u noć čednu, Sa bolom duše što tuži i grca, Ja ću ti doći na postelju lednu, Ti, mrtvo drago slomljenoga srca.
U haljinama tvojim i u kosi Pustiću prošli život da nam mine; Pustiću večnost da nas tako nosi Neznanom kraju, bledoliki krine.
Nad grobom našim širiće se cveće; Poklopac neba sanduk nek nam bude; Bleštaće zvezde, k'o nadgrobne sveće, Nad rosnom zemljom naše crne grude.
Uvijen voljno u samrtnu tugu, Sa jednom željom, da sam vazda s tobom, Leći ću ćutom ukraj tvojih nogu, Pokriven tamom, ozarenim grobom. Neću umreti u vlazi i studi, U grobu tvome, u memli i smradu, Već s tvojim cvećem, i da ne probudi Nikad svest nagon životu, i nadu.
I kao uzdah, tuga ovog sveta Šumeći zrakom nemirno i spretno Vest smrti naše s bagremova cveta, Kroz polja, prostor i podneblje cvetno.
IV
Ona, bez sumnje, leži ovde smerno U uskom grobu, istrulela lica; Ona i ne zna da dolazim verno Dragani svojoj, uz pevanje tica,
Svežinom noći, pod lepotom zvezda, Kad instinkt snova mrtvoj dragi kreće, Kad spava zora i spavaju gnezda, I bledim mirom uljuljano cveće.
Ona i ne zna da dolazim tada S ljubavlju, istom k'o što negda beše, I da je duša dragom grobu rada Kad blede zvezde s visina se smeše.
Ona, bez sumnje, leži ovde smerno, S nadama mojim obojenim smrću, I ne zna da je pohodim još verno; A žuti crvi oko nje se zgrću,
I piju oči, moje oči sjajne, I troše telo, iluziju snova, I snove moje raskidaju bajne, K'o vetar majsko cveće kestenova. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 10:59 am | |
| ŽENA
Ja sam svoju dušu u tvoj život preno, i sve tvoje mane,grehe i vrline zavoleo tamnom strašću,draga ženo, strašću radi koje živi se i gine.
Ti si svetlost moje radosti i tuge i molitva čista srca u samoći, radost mojih snova u bojama duge, vera moga bića u danu i noći.
Kad pričešće dođe duše koju zvona zovu večnom carstvu čistote i mira, ti si moje vere velika Madona pred kojom se celi iz svetog putira.
Što živimo duže,vezani smo čvršće, ti si tamna čežnja nagona i žudi, i razblude moje,kad na meni dršće sve, pohota se počinje da budi.
Kad instikt sa svešću počne da se bori, kad se vani prospe mesečina bela, crven plamen mojih strasti uvek gori na grešnom oltaru tvog mirisnog tela.
I sto tamnih veza u nama se spaja veza ranih snova o večnoj lepoti, veza našom decom,radosti i vaja, i perverzne strasti i duše i ploti. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:00 am | |
| DOGODILA SE PESMA OVA
U vreme plavih jorgovana, Kad s cvećem pupi čežnja nova, U doba ranih majskih dana Dogodila se pesma ova.
Tad, posle dugih, zlih orkana, Ćudi što nose sunce, kišu, To beše prvi dan bez mana, Kad duše cveća svud mirišu.
Sa šumnom pesmom mladih grana, Kad se od zore u daljini, Ko s plave ravni okeana, Veliki osmeh sunca čini, -
Ti si mi došla sa tih strana, Na presto moje mašte sela U pompi nada i đerdana I plavog cveća s bleda čela.
I otad vladaš ti, bez brana, Prostranim carstvom snova moji’ Skazaljka Večnog gde lagana Časove opšteg mira broji.
U vreme plavih jorgovana, Kad s cvećem pupi čežnja nova, U doba ranih majskih dana Dogodila se pesma ova.
OSRAMOĆEN SAN
Cinički i grubo zatvorismo srca Za lepotu zemlje, i zvezda i cveća, Za intimnu radost, za tuđ bol što grca, Za ljubav i nemir budućih proleća.
Ravnodušno, mirno napustismo ono Što je nežna duša prošlosti nam mlade; Nismo bili tužni kad pogrebno zvono Oglasi kraj naše mladosti i nade.
Surovo smo svoje sahranili snove U sanduke tvrde, u duboke rake Zaborava večnog, gde se crvi tove, Zaborava duše i nežnosti svake.
I dok srca naša zagrljajem mira Mračnoga i teškog leže na dnu groba, Strasti su povele orgije svog pira I nas, jadnu decu svoga sramnog doba.
I u noći, koje gavrani se plaše, Naše besne strasti, s maskama što kriju, S perversnim veseljem krv života piju, - Rastočeno vino u bizarne čaše...
Samo, crnim društvom, kao tanak vlat Na vetru, zadrhti slutnja što se krije, Monotono, kobno, k'o domaći sat U zidu, dok jedna opomena bije.
Slućenog glasnika savesti još nema. Ali on će doći, ma u zadnji čas, Da nam ipak javi, usplahiren vas, Da nam se gost jedan u posetu sprema.
I da Mladost naša dolazi sa dna Zaborava našeg, svoga vlažnog groba; I da će nam doći, u zlokobno doba, Za osvetu svoga osramoćenog sna. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:00 am | |
| BEOGRAD U ROPSTVU
Otkada te nisam video, moj Grade Na stavama mirnim Dunava i Save, Gde sam svoje dane provodio mlade, Dane prvih snova, ljubavi i nade.
Surova je bura preko tvoje glave Pregrmela besom svireposti slepe, Uništila s mržnjom tvoje noći plave, Proleća, leta i jeseni lepe.
Kako si mi danas mračan i oron'o! Ni pusta traga radosnom životu; Varvarin je grubi zlurado ti don'o Glad, ropstvo, bedu, uvredu, sramotu.
Od zavere mračne na slobodu ljudi Ti si mučki udar zadobio prvi, Ponosan i hrabar, - iz tvojih su grudi Potoci potekli plemenite krvi.
Danas, ti si tužan i ostavljen skoro. I ulice tvoje i tvrđava stara Puste su, i njima odjekuju sporo Još samo teški koraci varvara...
Al' plavom noći, kada duše traže Utehe u miru što s visina dođe, Duh slobode, pored oružane straže, Nevidljivo tvojim ulicama prođe;
Odlazi na stare bedeme, i stane Gledajući vidik u nadi i slutnji; Osluškuje dugo, dokle zora svane, Udaljen u buru što bruji i tutnji.
Jer daleko tamo haos je krvavi Za slobodu i za ropstvo, koji huji, I urla i besni u sveopštoj stravi, U orkanskoj vatri, strasti i oluji.
Dok umorne duše, bez sreće i nade, U nemirnom snu se rastaju od sveta Sramote i ropstva, moj ponosni Grade, Duh slobode tvojim ulicama šeta;
I obiđe žrtve što se u snu snaže Nadom na slobodu; i kad osmeh stidljiv Prve zore sine na one što traže Hleba, - on je min'o pokraj mrtve straže Besmrtan i miran, ponosan, nevidljiv.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:01 am | |
| SAD
Tiho je. Aleje u pozno doba snevaju. Zvezdana kola etar nih'o je, Ponoćni vetar cveće. Svemirom Senke su snova setno lutale.
A horizontom munje sevaju Daleko, gde su kobno ćutale, Neuspavane svojim nemirom, Sumorne gore.
I oblaci su crni brodili Ka svetlom krugu neba, združenog S nadama našim, i dohodili Sa vetrovima zvuka produženog
I oštrog, s pretnjom, mržnjom, mračeći Prostore vedre snova mladosti I rascvetanih, mirnih radosti Što su u srca pale, zračeći.
Tad vatrene su munje planule, I valjali se teški gromovi, I bujice su vrt potopile.
Dok nisu nade sve usa'nule, Dok munje nisu snove stopile I rastureni bili domovi
Našeg mira. Sad ne snevaju U kobnom muku naše nežnosti. I snovi više ne uspevaju U okovima neizbežnosti
A Mrtvo More moćno caruje Pod sudbom što se još ostvaruje, Još ostvaruje. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:01 am | |
| UTEHA
Kad se sve iz ruke bude pustilo I radost naša svene, kao cvet; Kada se veče bude spustilo Na naših starih iluzija svet,
Nećemo više ništa žaliti, Jer svega ćemo biti davno siti, Jer će nam veče, odmor i smrt biti Sreća koju će suza zaliti.
I kada senka dobre smrti neme Pojavi se pred nas jednog čudnog dana, Biće nam blagi melem sviju rana.
Sve umire onda kada mu je vreme. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:02 am | |
| JAMBI O SVRŠETKU
Rastočiće nas beda, bolest, smrt U žitku masu i nesnošljiv smrad, Kad zine zemnog raspadanja glad I svene naših plavih želja vrt.
Na večne zbilje nemilome tlu Odmaraće se i poslednji znak Života našeg, i sudbinu zlu Svih srca teški pokopaće mrak.
Vršiće pos'o raspadanja crv... A naša srca, suze, mozak, o! Hraniće, kažu, k'o i naša krv, Nov život nečeg drugog, znam ja to!
Da mi je samo sagledati dna Još jednoj tajni, i videti put Velikog, tužnog i šarenog sna Mladosti naše, i videti kut
Gde će nam duše večni naći stan! Hoće li i tu biti samo mrak Tesnoga groba, il' veliki dan, Besmrtne sreće životni znak?
Da, misli, želja, snova neznan kraj Hoće li biti u grobu il' van? Gde crvi mile il' gde cveta maj? Jer sve je, ipak, samo šaren san! | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:02 am | |
| MISERERE
To beše u snu sumornom, dubokom, Očajan poraz života i nada, Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom Svet što se gubi i jesen što vlada
Setna i svetla preko svega što je Živelo negda. Sunce zrake baca Dugačke, žute vrh sarane moje, Na prosti kovčeg i glavu mrtvaca.
Tutnji i bruji promuklo i tmulo Muzika smrti. I tonovi pište Pogreb ideja i nestanje trulo Bolova, senki što dave i tište.
Prošlo je, prošlo sve. I sunce žali Rastanak moj sa bolom, i bez volje, Snagu i nežnost što su tužno pali Neprežaljeni, bez zamene bolje.
Ja ipak vidim iz mrtvačkih kola Nevine ljude, i kraj zlobe njine; Osećam snagu celog svetskog bola, Znam da su deca zemlje i prašine.
Umiru zraci, prirodna lepota. Telesa jadna, bolesna i troma Žena i ljudi, bolnih od života, Prate me nemo do mog večnog doma.
Stoga sam ves'o. A flaute cvile Nestanak cveća, ljubavi i patnja, Želja i nada što su sjajne bile, - Tralje života koje nosi pratnja.
Muzika jeca tonom čiste tuge. Gasi se sunce i zraci mu blede; Spušta se tama; umiru sve duge U kalu sveta, u haljini bede.
Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube Pobedu smrti što nosi trofeje: Uvele nade iz stvarnosti grube, Cepane snove, do one aleje
Što guši zemljom život. Ječe trube Pogrebni marš nad bićem svega sveta, Za one što se pate, koji ljube, Za prosjake života tol'kih leta.
Rasprostire se kroz kristalne sfere, Kroz vazduh suv i bistar, iz proleća, Očajno tužno, setno miserere! - Kobni zvuk smrti života i cveća. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:04 am | |
| BISERNE OČI
Kao duh jeseni u šum lišća svela, K'o tuga u život naših želja tajnih, U moju se dušu nečujno uplela, Na plimi uzdaha nemih i beskrajnih, Sugestija tiha sa visina lednih, Dubinom strasti svih srdaca vernih I tamne noći – sugestija jednih Očiju bisernih.
Njihov je sjaj bio plav, mutan i čedan, Sjaj morem skrivene, skupocene školjke; On je dav'o dubok neznan izraz jedan Čežnje naših snova i minule boljke; On je skriv'o blago uspomena čednih, Nežnost žutih ruža i krinova smernih. Nada mnom i sada sija tuga jednih Očiju bisernih.
I onda, kad zvezda moje sudbe zađe Za malu humku trošnih zemnih želja, Poslednji, opšti udes kad nas snađe I nestane naših patnja i veselja, Nada mnom će, kao čar usana mednih, K'o lelujav, meki sjaj visina sfernih, Lebdeti i tada setan osmeh jednih Očiju bisernih.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:06 am | |
| MI, PO MILOSTI BOŽJOJ, DECA OVOGA STOLEĆA
I posle ručka tako mnogo jela I pića stoji na stolu. Kroz stakla Prozorska, jesen uvela i bela Srca se naših izgleda dotakla.
Pa ipak, nismo mi ni za šta krivi, Gospodo. Jesu protekla proleća Nemirna, lepa; ali neka živi Sumorna mis'o i našeg stoleća!
Zamagljen pogled, bled oblak na čelu Naših dama jednu malu tajnu krije: Odricanje nemo, jednu čežnju svelu, Strast što je buktala i koje sad nije.
Izgleda da danas više ne zanima Nas, umornu decu ovoga stoleća, Drugi i lepši pol; da se ne prima Nas nada i čednost budućih proleća.
Neosetno, tiho pali smo pod vladu Drukčijeg, grubog, moćnog suverena: Alkohol tupi živce, ruši nadu Na čistu ljubav budućih vremena.
Proklamovan vladar, nečujno, u meni Protivnika ima, mada ga se plaših; I čašu što se preliva i peni Dižem u slavu tradicija naših
I lepih žena! Nek njin nagon ima I sad u nama svoje stare žrece; Nedostojno makar, uživajmo s njima, K'o žalosni oci nemoguće dece.
Sve to neće dati ono što je prošlo; Al' pohodiće nas dah sreće nam stari, I to što je tužno i s nategom došlo Imaće opet nenadmašne čari;
Osetićemo miris ljubičica Starih, i ljubav, i nadu proleća, Pa ma i mlada a uvela lica, — Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:07 am | |
| SVUDA JESEN
Sto golih grana, k’o sto crnih ruku, U šibi kiše iz vrta se pruža Prozoru mome, gde poslednja ruža U bolnu jesen žalostivo vene, Dok monotono dopire do mene Zvuk kapi koje o prozore tuku.
Sto golih težnja, k'o sto crnih ruku, U kiši suza vapiju i traže Umrlih ruža mirise što blaže, Umrlih dana spomen koji trne Uz kucnje srca k’o doboše crne; Koji vreme, život večnom stanu vuku.
I svod k’o crni simbol je nadnesen Nad opštu, tužnu močar... Svuda jesen!
Sto vetrova, kao sto uzdaha, veju Preko hrpe žutog lišća koje trune, Alejama što se baruštinom pune, Stazama gde, kao iz davnih davnina, Jeca marš pospanih složnih violina Života, kad zraci sa zaranka greju.
Sto uzdaha, kao sto vetrova, veju Mojim vrtom nada i spomena blagih U jeseni mutnoj mojih želja dragih, Kad spomeni redom, k'o lišće sa grana, Padaju uz tužni šumor ovih dana Što jad i propast i zaborav seju; Kad spomen po spomen, svaki čas odnesen, Pada u blato. Jesen... Svuda jesen! | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:09 am | |
| VREME
Ja vidim, ti si najlepše jedinstvo Svih mojih snova od njinog postanja; Na licu tvome još sija detinjstvo, U očima jedan setan zrak saznanja.
Svih pogleda ti si jedna svetla žiža, Svih želja meta varljiva i sjajna; Ipak, nisi jednom no drugome bliža, I ostajes čista i tiha, k'o tajna.
Pored ljudskih srca ti prolaziš holo, Bez strasti, i mirna, ne znajući išta O tome da često pati ko te vol'o - Sem milosti tvoje da ne traži ništa.
Ti si u maju svog života cvetnog, - A maj je divan i bez sunca žarka; - Tebi ljubav ljudska sred života sretnog Ne treba, izgleda kao pusta varka.
Ali kad tuga godine poraste, Kad prođe mladost, lepota i cveće, Prijatelji lažni kad odu, k'o laste Što se domu svome nikad vratit' neće;
Kad uzdaha dugih podigne se plima, Kad ti oko tašta zadovoljstva prozre, U duši tvojoj kad zastudi zima, Jedna će mis'o u tebi da dozre,
Velika, tužna mis'o, moje drago: Da treba da nam sve bude svejedno, Da nam je ovde još jedino blago Kad za nas kuca bedno srce jedno.
Tad će tvoje srce zakucati jače, Kao čas pozni kada ponoć pada, Brujeći kao da tuži i plače... ko zna da l' će kogod čuti ga i tada!
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:09 am | |
| Noć
Ko čuje kako noćnih seni Setna pesma tuži im na liri Tamna lipa u tišini miri Cvetovi su suzni njeni Prokapljuje Noć To je tišina veselih očiju Sa tankim velom misterije zvuka S polu snom sreće kroz tu pesmu tiju Tako daleko od životna huka Ko sreća, zvezda, i sna, i mladosti Noć Ko je čuje Kako noćnih seni Setna pesma tuži im na liri Tamna lipa u tišini miri Cvetovi su suzni njeni Prokapljuje Noć Dobro mi došo trenute radosti Znaj, moje srce za zvezdu je svaku Vezano zlatnim koncem i kroz tamu Oblaka ovih kad miso na raku Ne pada ni uz vonju zemlju samu Noć je Ko čuje Kako noćnih senki Setna pesma tuži im na liri Tamna lipa u tišini miri Cvetovi su suzni njeni Prokapljuje Noć | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:10 am | |
| NJEN ODLAZAK
Ostavila si duh prošlih vremena U odajama svojim onog dana, Kad su te nemo od tvojih dracena, Ruža i snova odneli iz stana. Žalila nisi, izgleda što mena Života u smrt beše tako rana.
Ispratiše te martovski vetrići, Sunce i uzdah sveta što je plak'o. O, ko bi rek'o da ćeš ti otići Mirna i bleda, ravnodušna tako Za sve što beše; da će ti smrt prići, Da sve sa njome zaboraviš lako!
Sećam se uvek sumorne tišine Oblaka, lišća, nečujnih vetrova, Gle'do sam širok izraz tuge njine Kad su te dali mestu mrtvih snova. I ako život ovaj veo skine Nekad s ravnica, neba i bregova, -
Ja znam da opet neće mi pomoći. ... Sećam se da je mirna bila soba S posteljom tvojom, moja svest bez moći; Sećam se da je u ponoćno doba Još mirisala svud kraljica noći Na strast, i mladost, i zadah od groba. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:10 am | |
| Stari ratnici
Njihova su leđa bila uvek prava, Njini konji dobri,a oprema sjajna; Njihova je tuga bila silna,zdrava, Njihova radost puna i beskrajna; Njine duše behu oklopi što blešte, Njine pesme trube što oholo trešte.
U njinom životu beše mnogo dana Tužnih, i punih svetlosti i zraka; Imali su mnogo visokoh obmana, Bez kojih je život besmislen, pun mraka. Velika je borba mogla njih da svali. Zato su veliki, a mi tako mali
Oni su voleli život uzbuđenja, I umrli, voleći ga strasno; Nas ni očajanje ne diže nit’ menja: Mi ćutimo delom, a ropćemo glasno, I kao opalo, žuto lišće s grana Provodimo sumor svojih praznih dana.
Krvlju svojom oni znojili su polja Gde nikada neće doći naša noga; Al’ nas neće spasti ni budućnost bolja, Ni prošle borbe i nadanja mnoga. Velikih stabla što su oni bili Mi smo prazne senke i plodovi gnili.
Na poljima našim,gde vetrovi plodni Duvaju po katkad,oseća se samo Plima stare borbe za krajeve rodne I jecaj što tuži i vapije tamo Gde i sada besni plodna bura jaka, Gde lutaju seni starinskih junaka.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:11 am | |
| U KOLEVCI SNA
Kad sunce zađe, i pokrivač plavi Zvezdane noći, veče toplog juna Padne po polju i vrh cvetnih kruna, A žuti mesec na nebu se javi,
U mojoj duši šum umornih trava I trepet lišća u disanju noći Šire san jedan sugestivne moći, Jedan san što se čini da je java.
Jedan san, koji sjaj mesečev zlati, Javlja se, čili, povija onako Kako miris dune poljanama lako, Kako uzdah noći kandilke zaklati.
I s bojama koje upija lepota Noći, ovaj svet se s drugim svetom sliva U meku sliku zadovoljstva živa, U život jednog sna i san života. Tada miriše doba ranog maja; I kao da se, neprimetno, prosto, Na Ideal što je u sećanju ost’o Nastavlja tiho jedan san bez kraja.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:11 am | |
| ZORA NADANJA
Nebo je bilo zamračeno, tmurno, Sloj oblaka crnih pod njime se zgrn'o. Nenadno te noći, dok je mesec trn'o, Južni vetar prođe ulicama burno.
Nosio je teške, zanosne i meke Mirise cveća, i živost, i nadu, Dah proleća bliskih i zemlje daleke, Rasuo ih, krišom, raskošno po gradu.
A ujutru, svuda, prozori i vrata - Dok proleće novo mirisaše mirom - Svih koliba, kuća, srca, kazamata, Otvoreni behu radosno i širom.
Dan vedar, bistar, i pun plodnih klica, Nebo puno zore, nadanja i vere, Razdragana pesma probuđenih ptica, A zraci novog sunca svud trepere.
Dosta nas je crna razjedala vlaga! Proleće gledam preko polja, vode, Gde prolazi, nosi pokraj moga traga, Nov život, k'o vojske zastavu slobode. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:12 am | |
| GODINE
Kao pokajnice, u sećanju sivom, Na zaranku sunca, nada i života, Prolaze u bolu, umornom i živom, Sa licem na kome nestaje lepota.
Pored siluete nejasnih bregova, Svaka nosi jedan dugi sanduk želja, Maštanja i nada, i dveća i snova, Umrlih časova tuge i veselja.
I što dalje idu, senka biva njina Sve veća na svodu mramornom i zlatnom, I strahotno svaka ima uzrast džina, Što se mrko gubi za planinskim platnom.
A u duši, kao marš pogrebne pesme, Cvili, kao u snu bunovnom i groznom, Plač i strah za njima što će reći ne sme, U sumraku nada žalosnom i poznom.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:12 am | |
| U IZNURENOM OSEĆANJU JEDNOM
Zavesa noći alejama sivim. Jedino zimske ruže još što cepte Strašću, i ja što u snu svome živim Opet, i zvezde što nada mnom trepte
Blede i setne. O, moj bože, tu je Opet taj zanos razdražljiv, što pije Moć nerava mi slabih, kao guje, K'o ženska tela, kad me s njima krije
Noć u dubokom razvratu i strasti. Samo, ja danas u razbludi istoj Dolazim ovde, s pohotom, bez časti Da budem dete u prirodi čistoj.
Osećam da je ovo groblje pusto Spomena mojih, da verno nad njima Još samo starih breza lišće gusto Šušti i tužna saučešća ima.
Ona i ja smo, oboje sa jednim Krinom u srcu i zvezdom u oku, Tu, milovani povetarcem čednim, Snivali dugo svaku noć duboku;
I bili srećni zbog ljubavi svoje, Ponosni trajno zbog svoga rođenja; Niti je ikad mislilo nas dvoje Da štogod ljubav ruši ili menja.
Ali sve prođe, prostije no kada List ovih breza, u duboku jesen, Za nekoliko trenutaka pada, I biva žut, i truo, i odnesen.
Danas me zalud stari vetar bije Po licu, da me svega opomene, Da vidim kako sve prolazno nije I da me seti sve lepote njene.
Zalud! Ja nisam sposoban za take Visoke, duge apstrakcije više; U srcu mom je tama jedne rake, Očima mojim pustinja bez kiše.
Slutim prazninu budućih vremena, Slepilo duha što će doći potom; Ja nju ne dvojim sad od drugih žena Lepih, i jadnih sa njinom lepotom.
Mom duhu, kao i mom telu, sada Grub dodir samo stvara radost neku; Osećam nešto teško kao klada U duši, neku odvratnost daleku...
A govor duša i prirodne zvuke Ja danas teško mogu da razumem Večna je sila vezala mi ruke I duh, i sam se spasti već ne umem.
Mirno i čudno šušte stare breze Tajnu života i sudbinu uma; I raširenih zenica, bez veze Misli, ja slušam elegiju šuma,
Miran, bez želja u tom času lednom, U iznurenom osećanju jednom.
Mirno i čudno šušte stare breze. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:15 am | |
| SIMA PANDUROVIĆ Krajnji izraz pesimizma epohe dao je Sima Pandurović (1883—1960), takođe Beograđanin. Objavio je dve knjige pesma, Posmrtne počasti (1908) i Dani i noći (1912), od kojih prva spada u najznačajnije pesničke knjige tog razdoblja. Posle Prvog svetskog rata uglavnom prestaje pisati pesme i bavi se kritikom, estetikom i drugim književnim poslovima. Kao pesnik razvio se pod uticajem Bodlera i francuskih simbolista. Poznavao je i nemačku pesimističku filosofiju (posebno Šopenhauera), koja je uticala kako na njegov pesimizam tako i na njegovu sklonost k racionalističkom načinu mišljenja. Odlike Pandurovićeva pesimizma jesu racionalnost i intelektualnost, logika i jasnoća. "Demon misaonosti u ovom osobenom liričaru više je logičar nego metafizičar", primetila je I. Sekulić. Trezven i hladan, bez nejasnosti, bez iracionalnih treptaja i težnji, Pandurović je izrazio racionalnu jezu pred zlom u svetu. Ono je svemoćno i neograničeno, obuhvata sve i prodire u sve, u ljubav, u društvo, u čitav život. Tamnica kao jedna od osnovnih slika epohe dobila je kod njega čulnu opipljivost, s njenih zidova sliva se memla i meša s njegovim suzama a on nema nikakve želje da iziđe napolje, među ljude, u život. I u svom pokoljenju nalazi isto: "sumornu miso", "zamagljen pogled", "odricanje nemo", "strast što je buktala i koje sad nije". Taj svetski bol može se savladati samo po cenu gašenja osećanja, iščeznuća svega što se doživelo u potpunom, lekovitom zaboravu (Potres) ili u ludilu (Svetkovina). Slično prvom srpskom pesniku racionalisti, J. S. Popoviću, i Pandurović peva o blagotvornosti ludila. Ono nas oslobađa okova u koje je čovek već samim rođenjem bačen. To sumorno, bolničko raspoloženje zahvatilo je i ljubavnu liriku. Ljubav je u njegovim pesmama uvek povezana sa smrću: kako i sve druge što vredi — ona pripada prošlosti, i to onoj koja je s onu stranu postojanja. Dok je Rakić skeptik ljubavi, Pandurović je "grobar ljubavi". Sam naslov njegove glavne zbirke Posmrtne počasti, nagoveštava nešto što je nestalo, umrlo, čemu se drži opelo. U njoj pesnik sahranjuje sve redom pa i voljenu ženu. Vizija grobnog mraka data je u jasnim, preciznim, odmerenim i hladnim stihovima koji izazivaju jezu.
Pandurović je ipak znao zapevati i drukčijim glasom. Kao i ostali pesnici njegova naraštaja bio je zahvaćen moćnim rodoljubivim talasom. Slično Rakiću, on je odličan rodoljubivi pesnik. Neke njegove rodoljubive pesme spadaju u najbolje što ih je napisao. Njegova klasična, antologijska Rodna gruda, duboka, misaona, bez ijedne reči patriotske emfaze, jednostavna, istinski lirična, zna samo za jednu nežnost, za jednu ljubav koja "ne čili", ljubav prema domovini. Dah života, vere i nade struji i u svim drugim pesmama kolektivne inspiracije, od kojih su neke ispevane pod dojmom velikih, sudbinskih događaja koje je proživljavala otadžbina.
Skerlić je povodom prve Pandurovićeve zbirke napisao članak pod naslovom Jedna književna zaraza, u kojem je, priznavši pesniku talenat, odbacio pesimizam i destruktivni smisao njegove poezije. Sasvim je suprotan bio odnos mladih prema Panduroviću. Oni su u njemu videli svog pesnika. U modernističkom pokretu uoči Prvog svetskog rata i neposredno posle njega on je bio jedan od pesničkih uzora. Pod njegovim uticajem bili su, među ostalima, i mladi Andrić i Ujević. Vrednost njegove poezije bila je pre svega u novim horizontima koje je otvarala, u novim temama i osećanjima, dok je u formi i izrazu ostala do kraja u granicama našeg parnasizma.
(odlomak)
Jovan Deretić Kratka istorija srpske književnosti
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Sima Pandurović Uto Jan 03, 2012 11:15 am | |
| JOVAN SKERLIĆ: JEDNA KNJIŽEVNA ZARAZAOvaj Skerlićev tekst nastao je povodom knjige pesama Sime Pandurovića Posmrtne počasti (1908). "I povodom te karakteristične knjige jednog darovitog mladog pesnika, povodom tog osobenog književnog slučaja koji ima opšti karakter, prilika je otvoreno progovoriti koju reč o jednoj opasnoj književnoj bolesti, koja kod nas počinje činiti mnogo zla."
Skerlić ukazuje na naslove knjiga "koji su prepisani sa nadgrobnih spomenika" i na korice knjiga koje su crne boje i sa crtežima koji asociraju na smrt, sahranu i groblja. Za Pandurovića konstatuje da je bezuslovni pesimist kakvog dotle srpska književnost nije videla. Njegov pesimizam nije filozofski i stvaralački, "pesimizam jakih duša", nego je to "bolesni i bolesnički pesimizam". "Posmrtne počasti ostavljaju na čitaoca bunovan utisak nečeg vrlo teškog i vrlo mučnog, kao da je celu noć proveo kraj mrtvaca, u zadahu voštanih sveća i tela koje se počinje raspadati. Posmrtne počasti čine duševni prelaz iz neurastenije u neuropatiju, sa literature na kliniku." Skerlić Pandurovića vidi kao žrtvu "jedne književne zaraze" i ne propušta da istakne darovitost i talenat ovoga pesnika koji je za njega "jedan od boljih i originalnijih mlađih pesnika naših (...) možda najbolji u celom svom naraštaju". U posebne kvalitete Pandurovićeve poezije ubraja: — intimna i jaka osećanja, — složena duševna stanja, — lični akcenat, — duboko prodiranje u stvari, — "ima ne samo lepih stihova (gotovo u svakoj pesmi), no i lepih celih pesama, koje svakako idu u najbolje proizvode naše najmlađe poezije".
*
Pandurovića poezija "se nalazi na pragu modernih literarnih vremena, ali je na tom pragu i ostala. Ona je formalno u okvirima pesničkog izraza XIX veka, jezički bez mnogo invencija, ritmički — ponavlja nekoliko svojih sopstvenih obrazaca. Pa i u svom osnovnom duhu, u mešavini nežnog, neoromantičnog lirizma, i korenitog odricanja, čitave jedne nihilističke patetike, i pored elemenata modernosti, Pandurović vidno pripada drugom dobu i nalazi se na završnicama pesničkog razvoja što ide iz središta našeg romantizma u završne cvetove moderne "dekadencije". (Miodrag Pavlović)
Dr Staniša Veličković Interpretacije III
| |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Sima Pandurović | |
| |
| | | | Sima Pandurović | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |
|