Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:41 am
Miroslav Antić o sebi
"Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca.
Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije... Imam i neke nagrade i priznanja. Dve "Nevenove". Jednu za životno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu. Nagradu Sterijinog pozorišta. Zlatnu arenu za filmski scenario. Nagradu oslobođenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napise bezbroj stranica. Recimo: uređivao list "Ritam" ili uređivao Zmajev "Neven"...
Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima.
Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam". I u svim ostalim svojim pesmama."
Umesto ruže na njegovom grobu
Milan Živanović
Na današnji dan pre sedamdeset godina u Mokrinu je rođen neponovljivi Miroslav Antić. Sve što je uradio potpisivao je kao pesnik, a ceo radni vek proveo je u "Dnevniku" i bio njegova "prva violina"
Miroslavu Antiću (Mokrin, 14.3.1932 - Novi Sad, 24.6.1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu").
Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. Još za života je bio mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku. Pesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posejao je tragove svoje genijalnosti i u "pobočnim umetnostima": na filmu, u pozorištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu. Tu skoro objavljena Antićeva bibliografija sadrži 3225 bibliografskih jedinica, 152 izdanja Antićevih knjiga. U svemu što je takao, uradio svojom rukom, Antić je bio neponovljiv i postao, uistinu, kultna ličnost. Živeo je više života, najmanje osam, a svi detektivski napori da se oni rasvetle ostaju bez ikakvog rezultata. Oni koji su o Antiću "znali sve" iz kafanskih priča i naklapanja, hvalisanja onih koji ga možda nisu ni videli, tek iz njegovih sabranih dela su u prilici da dotaknu jednog autentičnog Miku. Onog koji nije mogao da se sakrije i kada je to žarko želeo. Jedna od tih dragih knjiga ima naslov "Rečnik Vojvodine". U njoj Antić nije čuo zvezde, razumevao ptice, mirisao trave, osećao moć zemlje. Više od knjiga čitao je ljude, savremenike koji su se uzdigli pedalj iznad razora i horizonta u kome se spajaju nebo i zemlja. Antić je voleo da parafrazira Kandinskog i kaže kako je "sve što umetnik izdahne umetnost" - činio je to sa prevelikom strašću. On je sve to zvao - pesma. I potpisivao kao Pesnik. Krećući se u svim vremenima i prostorima, zahvaljujući novinarstvu i mestu reportera u "Dnevniku", Antić je znao da kaže: - Sve je stvoreno iz kretanja, a ko se više kreće nego novinar. Zahvaljujući novinarstvu uspeo sam da obiđem ceo svet, sem Australije. Naravno da tamo nisam samo skupljao materijal za reportaže, nego se tu vrlo mnogo zalepilo za mene od drugih kultura.
Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza:
Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem
Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag
Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio.
Poslednji put izmenio Ana dana Uto Dec 06, 2011 9:41 pm, izmenio ukupno 2 puta
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:44 am
Miroslav Mika Antić (rođen 14. marta 1932. u Mokrinu - Kikinda — preminuo 24. juna 1986) je srpski pesnik. U rodnom Mokrinu pohađao je osnovnu školu, gimnaziju je završio u Kikindi i Pančevu, a studije je upisao u Beogradu. Živeo je u Novom Sadu.
Pre nego što je postao poznat bavio se raznim poslovima - od vodovoda i kanalizacije do lutkarskog pozorišta. Sem pisanjem bavio se i slikarstvom, novinarstvom i filmom. Bio je i urednik lista „Ritam“ i Zmajevog „Nevena“, a takođe je bio novinar Dnevnika. Umro je 24. juna 1986. godine.
Dela:
Poznatija dela su mu: „Ispričano za proleće“, „Roždestvo tvoje“ „Plavo nebo“ „Nasmejani svet“ „Psovke nežnosti“ „Koncert za 1001 bubanj“ (pesme) „Mit o ptici“ „Šašava knjiga“ „Izdajstvo lirike“
Za decu je napisao:
„Plavi čuperak“ „Horoskop“ (pesme u prozi napisane za sina Vuka pred njegov polazak u osnovnu školu) „Prva ljubav“ i „Garavi sokak“.
Režirao je filmove „Doručak sa đavolom“, „Sveti pesak“, „Široko je lišće“, „Strašan lav“ i dr.
Pored ovoga pisao je dramska dela i jedan roto roman.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:47 am
In Memoriam
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja Odela Sa mojom ženom leže u krevet na moje Rođene oči Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde Daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao Pisca I kao čoveka Dakle taj koji će na kraju leći u moju Sopstvenu grobnicu Pita me jedno jutro šta vam je boga mu Čoveče Izgledate mi nekako bolesni A šta se izvinite za izraz baš njega tiče Kako je meni I dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me Ostavljaju na miru A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od Mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa Mojim plavušama Dere se u mojoj kući ogovara me svašta Laže Deca mi liče na njega a on nosi kravatu Brije se poznaje neke ljude radi Svako jutro se tušira pravi se da zna sve O zenbudizmu Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom Sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer U Pariz Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive U nekom bednom hotelu I vrati kući i rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene A ne njega Više ga voli više mu veruje I on to još kako Koristi A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj Ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem Biografiju Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske Tvrđave On je uskakao u đačke čitanke Kad me je doktor Savić lečio od alkohola On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam Pristajao je na kompromise cerekao se na Prijemima Primao je moje nagrade mešao se u moje snove Jedan licemer
Jedan stvarni licemer Jedan provincijalac Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću Trpeti I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene Da bi umesto mene Svinja jedna Da bi umesto mene što pre jedini živeo
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:48 am
Mit o ptici
PRVI DEO
I Ko u ramenima oseća zemljinu težu kao prikriveni bol, pripada potomstvu onih što su u drevna vremena znali za veštinu lebdenja: onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka, ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra, već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja usnama zlatnim kao večnost. To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili neizlečivo mučenje da mislimo. I u amanet dobili zenicu što ne sabira i ne odašilje utiske, nego je čulo sa iskustvima jednog sutra. Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.
II Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke obrasle vetrom i svetlošću. Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju na njihov način letenja. Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi mogućnost da stvaramo takve oblike iz kojih - kad se primakne uho i oslušne - dopire lepet krila. Ako se i znalo za postolja u njihova doba, to nisu bila uporišta i temelji, već katapulti. U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija koje nas dovode na samu ivicu panike. Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.
III U znak sećanja na te predivne, jake ljude, pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno. Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest. Pokušao sam da naučim svoje delo da misli. Da ima belu radoznalost. Usudio sam se da nađem odgonetku da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe ili smo sebi vraćeni.
IV Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne, suprotno klube svesti. Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije ili rođenje jeste obična senzacija premotavanja živog. Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe. Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak baš tako - na početku.
V Bio sam na putu da otkrijem poslednju slobodu bezazlenosti: razmak između pripadanja i pripadanja, između izdvajanja-od i izdvajanja-u. Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi, da više ne činim nasilja, jer nemam razloga da primoravam stvari na nešto drugo no što oduvek jesu, prevazići cu pravljenje i razumeti stvaranje. Prevazići ću umetnost. Imaću živi dokaz gde je početak i kraj kugle.
VI Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci. Moja večernja molitva bila je sva od sumnje. Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje o svetovima što i ne znaju za protoplazmu, a ipak žive i ipak su od nečega? Možda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni, jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno? Možda smo mi njima: ništa. Možda smo mi njima: prazno? Koliko puta su prošli kroz nas, a i ne znamo njihovu nameru? Koliko puta smo prošli kroz njih, a i ne znaju našu nameru? Da li je oblik oblik, ili je nešto drugo oblik?
VII Poklonio mi se vatar. Poklonila se tišina. I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reči: Kako da nađete granice i pročitate krajeve, ako ih uporno tražite na mestu gde ih nema? Svako je dno - svemir nečemu ispod njega. Svako je nebo - plićak nečemu iznad njega. Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob? U provinciji barskog bilja i trska je primer za ogromno. Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje. Ko hoće da opipa rubove neka ne isteže ruke. Treba presaviti um. Možda vi i znate da letite, ali još niste probali na sve moguće načine.
VIII Poklonio sam se vetru. Poklonio se tišini. Mislim da sam razumeo. Čitava stvar je, znači, u vatrometu hitrine kojom se emituje i prima um u povratku. Zato se kaže da dosezanje nije ništa drugo do - prepoznavanje sopstvene poruke. Zato se kaže da je prostor: iskustvo kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir kad nam se vratio iz budućnosti. Možda me je to sunce pozlatilo na zalasku: bio sam čudno smiren, sa riđim oreolom kose. Bio sam spreman za stvaranje.
IX Celog života opsedala me je želja da stvorim sebi živu pticu. Pticu koja je samo jednom. Možda je trebalo da to pokušam ranije. Bio sam dete i, vrlo nepogrešivo, dospevao sam do svega u šta umem da poverujem. Oblikujući bezobličja, uzimao sam šaku ničega. I ništa nisam dodavao. I ništa nisam oduzimao. A imao sam uvek na dlanu nešto novo. Kakva magičnost materijala! Kakva čudesna linija! Kakva raskoš boja i površina, senki i svetlosti! Celog života opsedala me je želja da stvorim pticu drukčiju od svih ostalih.
X Napuštajući detinjstvo, sve više sam se hvatao za sadržine koje se mogu zarobiti i sačuvati kao dokaz. Nekad mi je bilo važno da sebi pokažem sebe. Docnije mi je sve to postalo nedovoljno. Pred kraj dečačkog doba već sam umeo da se ponašam namerno, kao izložba. Nekad su me privlačile samo tajansvene nauke. Sada sam stojao opčinjen pred čarolijom običnog. Kako nisam imao ničeg sem peska, ja sam ga pokvasio u vodi i umesio pticu, jer odjednom sam švatio da umem takve stvari. Zinuo sam, isukao sam mač iz svoje kičme: udahnuo sam mojoj ptici čelično sečivo umesto krila.
XI Sve sam to činio nečujno, sporo i neprimetno. Malo sam nakrivio glavu, zatim sklopio oči: razmišljao sam o pesku što se talasa i prosipa, a ipak ima svoj mir, i povezanost, i sigurnost, jer niko ga nije uhvatio da žuri. Naiđu nepogode. I on ih utiša svojom težinom. Prolaze stoleća. I on ih nadživi i zatrpa. Niču i sahnu civilizacije. I on im poravna tragove. Šta posle vredi najveća bina vekova, ako okolo nema gledališta? Smrt nije završetak predstave, već nedostatak publike.
XII Eto zašto se neke stvari umeju polako, kao pesak, dok se prislanja uho na gluvi prostor oko sebe i osluškuje zvuk koji nas čini drukčijima od ostalih. Samo onaj, ko nije uhvaćen da žuri, može se uzvisiti nad početkom i krajem, i biti vladar jednog predela, istraživač lepote ili ružnoće stvari oko sebe i vojskovođa sna. Ko žuri - zakasniće. Široko začuđenih zenica ostaće zauvek pobeđen. Zauvek samo podanik.
XIII Budi oprezan, rekoh sebi. Budi isuviše oprezan. Valjanost pomnog motrenja na takve oblike zbivanja koji se izluče jednom, pa bezbroj puta umnože, zove se: mogućnost mogućeg. Tako ti dokažu sve, a zataškaju objašnjenje kako nastaje ličnost. U mnoštvu istih klikera dete će svaki razlikovati. Ne zna da kaže po čemu. Ne zna to ni da nazove. Dete ne zna vajarstvo, ali prepoznaje oblike, jer im pripada. Budi oprezan da se ne svrstaš u ono što ne zaslužuje čak ni da bude opovrgnuto.
XIV Iz daleka, zvezde se čuju kao vasiona. Iz daleka, ptice se čuju kao jato. Iz daleka, ljudi se čuju kao čovečanstvo. Nije dovoljno samo čuti. Treba se setiti ušima. Treba imati smisla za beskonačnost blizine. Ko nema takvo uho - nema sluha. Ko nema sluha - nisam siguran da je živeo.
XV I rekao sam sebi još i ovo: naučio si napamet kako se događaju razlike između tkiva leoparda i tkiva ananasa, i šta je ono zbog čega belutak nije pahuljica niti ameba - medved. Odbaci sva druga učenja i odluči da dokučiš zašto je ličnost - ličnost. U prevelikoj zabludi da stalno otkrivaš tajne, promaklo ti je da odgonetneš javnost oko sebe. Naučio si napamet samo otkrića mudrih, umesto da si učio šta to mudri prikrivaju. Sad, rekoh sebi, budi oprezan. Ne odgonetaj tajnu, nego čin odgonetanja.
XVI Dan, isuviše pognut, zalazio je za brda natovaren obiljem ljubičastog i sivog. Kakvo neverovatno slepilo, razmišljao sam posmatrajući odlazak boja. Nešto mi je govorilo da sam uspeo da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja. Ne znam kako drukčije da nazovem taj zagrljaj što se prostire iz unutrašnjosti u svim pravcima. Nešto mi je govorilo da dodirujem rubove obrisa i da polako počinjem da razumem vajarstvo.
XVII Postoje stvaraoci koji gospodare snovima. Ne znam kako to čine, ali zaista sanjaju to što su sebi odredili. Meni nedostaje stanje razumne umetnosti. Ja nikada unapred ne znam šta ću uistinu usniti. I uvek kad zaklopim oči - tonem u nered i haos. U unutrašnjost sna. Tako i ovog puta: potpuno nepripremljen, odjednom sam se sreo sa početkom života, na početku svog velikog i najčudesnijeg sna. To je strašna samoća. Jedino mesto gde dostojanstvo potpuno prestaje. Poznanstvo sa sopstvenim delom. Prvi put bio sam istinski preplašen.
XVIII Postoje stvaraoci čiji se vid zadržava kao brid dlana karateiste, zaustavljen i ukroćen tačno na onoj skrami gde prebiva čarolija. Ja vidim ispod kože čvrstih i tamnih predmeta. Vidim zglobove prostora i nervni sistem vremena. Ne znam da vidim oblik, ako mu ne vidim bezobličje. Ne primećujem vidljivo bez njegovog nevidljivog. Svako me delo pri susretu ponovo do bezumlja zapanji. I ono koje sam prevazišao. I ono koje tek prevazilazim. Ko pristane na stvaranje, pristao je na čuđenje.
XIX I mora pristati i na strah. Odjednom, usred čarolije, pokosila me je slutnja: šta sam ja tome čudu sto mi na dlanu pulsira? Tvorac? Ili tek čuvar smisla? Šta je to, što ćelijama tog bića kaže: dosta je? Jesam li ja odlučio da se dalje ne razlažu? Jesam li ja odlučio dokle mogu da rastu? Da li sam ikada primetio bar u nekom svom postupku nečiji krajnji cilj? Šta gospodari mojom mudrošću? Mojim umećem? I slobodom? Nije li moja sloboda - sloboda da budem usmeren? Nisu li moje delo i moj život - tuđ zadatak?
XX Čija je ovo ptica? Šta ja to prenosim? Čiju poruku? Šta je to ššto mojoj ruci kaže: dosta je? Jesam li ja odlučio da više ništa ne dotičem i da je oblik završen? Zašto sam odjednom prestao da zgrćem pesak i vodu i dodajem životu još života? Zašto je svako moje delo tek zakasneli oblik misli? Čijih misli? Ko je to već usavršio sva moja savršenstva?
XXI Odjednom mi se učinilo da me iz Mlečnog puta odande, gde zvezde tonu u prastaru budućnost, izgubljeno iza obronaka prostora i vremena posmatra neka iznurena svetlost: nešto okruglo crno. Da, neko me je gledao. Nešto je nečim motrilo to što činim. Odjednom, nisam znao šta sam: čim upotrebim sebe, vidim - za dah pre toga, već ono tamo crno mene je upotrebilo. Jesam li konačno bio pred licem pravca koji od mene beži prema - ovamo?
XXII U dramaturgiji toga što u neznanju zovemo haos to tamo crno oko sigurno mora znati: šta sam bio pre mene, šta sam sad dok sam ja, i šta ću biti kad ne budem. Mora znati i to: otkud meni dar da činim žive stvari. Jesam li prorok? Kurir? Ili nekakav bog? Da li sam ja to probio izlaz u neko drugo mnogo prostranije unutra?
XXIII Da bih opisao to nešto crno što me posmatra sa neporubljenih nebesa južnog avgusta, bilo bi potrebno mnogo reči, - toliko je to crno usisalo govora u svoje ćutanje. Da bih ga sagledao u celini, oko bih morao da izokrenem naopako, - toliko je to crno vezalo mnogobojnog u svoj čvor. Da bih ga obuhvatio, morao bih da pristanem da i ono mene obuhvati, - toliko je to crno bilo unutrašnja umetnost okrenuta ka spolja. Jesam li bio pred duhom neke drukčije prirode? Jesam li bio ovde ili sam bio još negde? Jesam li sada pre ili sam sada već i posle? Kako se postiže naše istinsko stanje: prisustvom ili neprisustvom?
XXIV Poklonio sam se reci. I pesku sam se poklonio. Moja je duša, rekoh, raskoračena i razroka, a jedino mi čvrsto tle: neravnoteža u glavi. Zemlja je princip materinstva. Ko će, ako ne moja mati, da mi objasni o koji smisao da se oduprem? Da se ne ponašam kao potok koji ima užasan strah od potopa. Da se ne ponašam kao busen koji ima užasan strah da će ga zakopati u zemlju. Da se ne ponašam kao plamičak sveće koji ima užasan strah od požara. Mogu li od vas da naucim kako se menja ritam pameti? Nedostaje mi, vidim, nekakva vaša vrsta boga.
XXV Kad dodirujem prstima ukus talasa, u komešanju vode osećam poljubac svetlosti. Kad dodirujem prstima ukus belutka, u belom srcu vulkana osećam poljubac sazvežđa. Kad dodirujem prstima ukus svojih usana, u dahu osećam poljubac neprolaznog. Šta je sa oblikom svetlosti kad uđe u oblik tame? Ima li ličnu ili bezličnu svest? Šta je sa prirodom svetlosti kad uđe u prirodu tame? Ima li ličnu ili bezličnu sadržinu? Kako da utvrdim šta sam: jednina ili množina?
XXVI Naše učenje nije sistem, rekoše oni. Ali može postati znanost, ako ne bude bezglavo prihvaćeno, već stalno opovrgavano sa mnogo oštroumlja. I tada oni, koji su njim nadahnuti, dokazujući u odbrani nepogrešivost svoje vere, moraće da se uspnu do takvih domašaja koji se zovu i: razumevanje. Naše učenje nije nikakva gotova nauka. Jer gotove su nauke uvek na strani one nosivosti koja uspešnije zavarava i opsenjuje istinom. Dokaz nije u istini. Ona je uvek istinita. Dokaz je u veštini upotrebljavanja istine.
XXVII Učili su me zatim kako da mislim i kazujem. Ne doticati oblik šljunka, nego oblik svojih prstiju u sadržini kamena. Ne udisati miris trave, nego miris svojih nozdrva u sadržini bilja. Ne osluškivati zvuk vetra, nego zvonjavu svoga uha u sadržini vazduha. Ne sagledavati sjaj mesečine, nego blistavost svoga oka u sadržini svetlosti. Ne kušati ukus kiše, nego ukus svog daha u sadržini vodenog. Premnogo reči utrošeno je da se objasni šta je sve potrebno ćutanju.
XXVIII Mi nismo u dosluhu sa nebom, rekoše, i teže nam je da pronađemo pitanje nego odgovor. I mi se grčimo u strahu i prevelikom neznanju pred onim crnim gore što usisava svetlost. Gledajte ovaj prirodni poredak oko nas, to umnožavanje iskusnih nagona, ta krda istovetnog, taj stampedo života, to nelogično: logiku prirode. Pupoljci svih boja i oblika izleću iz svoje duše odmah u nepogrešivom pravcu - prema suncu. Svaka nova kap izvora zna da siđe ka reci kao da tuda prolazi ko zna po koji put. I mi i vi preskočili smo prvu reč. Sve oko nas je druga reč, kao i ptica koju držite.
XXIX Kako objasniti, rekoše, to što je želatin ikre vičan plivanju čim se izmresti? Kako objasniti to, što sve, bez ikakvog čuđenja, ima već gotove navike? Svi počinju da žive tako zapanjujuće sigurno kao da ih je neko pre toga dugo dresirao. Možda je prošlost samo zanemarena sadašnjost? Možda je sadašnjost samo zanemarena budućnost? Možda je nepoznato samo zanemareno poznato? Idite, rekoše, i završite svoje delo.
DRUGI DEO
XXX Tako je rođena moja jedina ptica. U neukosti i strahu. U sumnji i panici peska. I gorkom priznanju vode. Isprva nije razumela da se kroz beskraj ne izlazi. To nisu nikakva vrata, - to je potpuo drukčija vrsta švatljivog. I kad joj nije uspelo da prestigne brzinu, ni da se lukavstvom provuče ispod rubova bezgraničnog, najzad se, u očajanju, setila suprotnog pravca. Onu, onakvu stvarnost, izvrnula je na naličje. I čim se u sebe zagnjurila, izletela je iz sebe same.
XXXI Posmatrao sam zadivljen taj čin: videh kako se klube njenog prostora odmotava u levak, sliva kroz uvrnut odušak potpuno lišen dimenzija i odande se istače i obrnuto namotava na nešto što se otvorilo kao živo prostranstvo susedne, ove stvarnosti. U svakom moru postoji drugo, suprotno more. U svakoj reci, reka što teče ka svom početku. Nema mislenih imenica. Nema nevidljivog - ima samo nemoćnih očiju. Stvarno sam ja to video njen duh kako se rađa.
XXXII Pretočena u plazmu, u jedan od onih oblika koji se zovu vlažnim i mekim imenom: biće, u magnovenju je prošla kroz tačku bez veličine i postala je ptica: uspomena na perspektivu vrtloga. Uspomena, koja je svakim izdisajem sve više gubila pamćenje kroz svoje sopstveno grlo. Ona je disala! U onoj drukčijoj stvarnosti to je joj je bilo nepotrebno. Ona je disala! To znači da je počela da zaboravlja.
XXXIII U redu, rekoh. Poznao sam vas, ptico. Sad vidim da vas nisam stvorio hotimice niti mi se vaš izvanredni oblik iznenada dogodio. Vi ste nešto od mene samog, lepa ptico, i vraćeni ste mi sasvim prirodno kao što su mi, kad sam rođen, polako vraćeni zubi, čvrstina pršljenova, radoznalost, ili dar govora. Vi ste vrhunac kretanja. Mog i vašeg. Zanemarivanje vremena. Mog i vašeg. Sažetost bezbroj gipkosti u jedan beli gest.
XXXIV Držao sam je eto, eto na svom drhtavom dlanu. Držao sam je pažljivo, šćućurenu i mokru. Bila je meka i prozirna poput svetlosti kandila. Osetih kako vetar u mirisavom mlazu paperjasto treperi uz moje uši i nozdrve slaveći svojim pra-šapatom ovaj toržestveni dan, dan na koji se namotavaju prostori. O, zemljo, rekao sam, vidite šta smo stvorili vi i ja! Načinili smo krila što ne rastu iz tela, nego iz duha ove ptice. Načinili smo čaroliju što nikad neće ostariti. Načinili smo biće koje je vršnjak večnosti.
XXXV Najteže mi je pala ona krhka munjevitost kojom je valjalo da je podsetim na samu svečanost letenja. Tu uvek postoje dva možda: - ili ja da joj pomognem, - ili da sama shvati da je u ovom stanju proglašena za nešto što mi se činilo najpogodnijim da krstim imenom: pokretljivi vrh stvaranja. Nije lako nahraniti prostranstvo jedne tačke. Što manji oblik - veća glad.
XXXVI Ispraznio sam joj nebo. Pobio grabljivice. Dao sam joj slobodu da se poistoveti s vazduhom, da se pretope međusobno i prožmu jedno drugim. Sedite, rekao sam, tu kraj mene, uz vodu. Poslednja dužnost tvorca je, pre blagoslova, da malo poćuti sa svojim delom. Uz tišinu volšebno staje sve ono što je promaklo da se kaže. Nemam nameru da vas učim, ptico mog ushićenja. Mogu jedino da vas podsetim na neka načela krilatosti. Ostalo je u vama. Prisutno. Vi to znate. Mogu jedino da vas podsetim da ne znate da znate.
XXXVII A ptica reče u svom dubokom ćutanju: nije strahota u tome što ne znam šta već znam. Mnogo je veći užas što ne znam šta još ne znam. U pepeljastim lukovima vetar se isparavao nad predelom, krunio se u krošnjama i taložio na lišću kao gorka prašina. Polako, kazao sam. Pitanje vam je preveliko i još se nisam usudio da razmišljam o njemu, a kamo li i da ga objasnim. Dužan sam da vam saopštim deset zaveštanja. Ne o letenju, nego o dostojanstvu vaših krila. Ostalo je vaš posao.
XXXVIII Prvi amanet ptici: Čim ste se zadesili u jednom ovakvom unutra, znači da ste morali nekako ući. Zato se kaže: ne istraživati ovde i tamo, nego trenutak dodira - vrata između. Ne izučavati oblik. Ni obris. Nego nešto u pretapanju iz ćudi u ćud materije. Ne izučavati ton. Ni zvuk. Nego: eho. Ne spektar. Ne boju. Nego to čime se prozračno drži za sebe: ravnotežu. Ne tkivo pre života i tkivo posle života, nego sam čin prelivanja iz jedne svesti u drugu. Ne arhitekturu. Ni opeku. Izučavati otvore. Izučavati usta prostora. Dah.
XXXIX Drugi amanet ptici: Isto odelo, gledano iz raznih pobuda, može da bude promašaj ili da bude čarolija. Ista daljina, merena raznim potrebama, može da bude tu negde, ili da bude čak tamo. Ista svetlost za nekoga je melem, za nekog opekotina. Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost. Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje. Kad jedna škola svrgava drugu školu, ona se tačno uspravlja na ruševinama stare: koristi isti materijal, samo ga drugačije razmešta. Ne menjaju se temelji. Ne menjaju se učenja. Jedino što se menja, to su - učitelji.
XL Treći amanet ptici: Sve se može dokazati putem već proverenih učenja ili umovanja što se tek naziru, ali stvari ce ipak teci onim brzinama kojima putuje vaša misao. Primite zato s rezervom dokaze jednog nosoroga da je lebdenje lakše ili teže izvodljiv posao, makar on posvetio takvoj dirljivoj nauci čitav svoj preozbiljni i uvaženi život. Postoji nešto što se ne da naučiti. Ko može govoriti lišću kako se menjaju boje? Ko vatri da bude topla i izvoru da bude pitak? Gde se to zvezda školovala da sija? Koji nas to učitelj uputio u disanje? Silom se ne može biti ni krilat, ni darovit.
XLI Četvrti amanet ptici: Občaj je da se postavi jedno i još jedno i razmišlja o njihovoj sličnosti ili razlici. Mi sebi moramo naći drukčije pravilo poredjenja. Mi zato uzimamo jedno i uporedimo ga s njim samim. Unutra beži napolje. Spolja uranja u dubinu. To nazivamo mudrošću kosmičkog gesta. Pre svakog polaska prvo prevalite rastojanje između ovde i ovde. Između prvog koraka i njega samog.
XLII Peti amanet ptici: Osloboditi sebe od robovanja slobodi, to još uvek ne znači i raskid s tradicijom. Raskinuti s tradicijom, To još uvek ne znači: imati u rukama neko znanje. Imati u rukama znanje, to jos uvek nije i posedovanje vlastitog mišljenja. Imati svoje mišljenje, to još uvek nije i otuđenje od navika. Otuđenje od navika, to još uvek nije i objava rata. Objava rata još uvek nije i pobeda. Pobeda još uvek nije i istorija. Istorija - to još uvek nije i večnost. Večnost - to još uvek nije i sloboda.
XLIII Šesti amanet ptici: Sa neskrivenim poštovanjem odnosite se prema onima koji ne misle kao vi. Samo njih smatrajte vrednima. Ko misli kao vi, oduzima vam sposobnost vijanja vetra i druge slične pokretljive veštine. Ne uzimajte ga za sagovornika da svojom beslovesnošću ne obezvredi smisao vaše pobede. Sa neskrivenim poštovanjem odnosite se prema onima koji su dostojni da ih prevaziđete.
XLIV Sedmi amanet ptici: Pravi i veliki letači, ti, koji su nam uzor i kojima najviše verujemo, moraju na vreme da se povuku s neba, jer zablenuti u lepotu svoga umeća smetaju onima koji dolaze. Mrtvo drveće je ugalj. Mrtav ugalj je vetar. Mrtva vatra je pepeo iz kojeg niče korenje novog drveća. Zato se veliki mudri letači na vreme povlače i ne gužvaju nebo.
XLV Osmi amanet ptici: Za vreme vašeg posmatranja sve su čarolije normalno stanje uma. Zašto tvrditi nekom da su plavi glečeri Grenlanda smeđi, ako ih je on video ružičaste? Oni si, ustvari, isto to: isto beli. Neka za vreme vašeg posmatranja purpur crvenog cveća sto se žuti neodoljivo podseća na zeleno sivilo ljubičastog. Mogućnost nemogućeg postiže se kad uman stvor izgubi osećanja za prepreke i tvrdo, izmigolji se svim zahvatima, čak i vetru i zauvek prestane da se bavi dijalogom.
XLVI Deveti amanet ptici: Ko samo razgleda sebe kao celinu, taj mozže biti i odmaknuto radoznao da bi neprestano posmatrao obe svoje suštine i razumeo kako to pravac ka ovamo vodi u onom pravcu. Ali ko sebe hoće kao celinu i da obuhvati, taj mora podjednako ispunjavati obe zapremine i biti vrlo spolja u jasnoći nejasnog i vrlo unutra u nejasnoći jasnog. Iz ovog stanja sebe, što je još uvek tamo, dospeti u ono stanje sebe, što je već sasvim ovde. To nazivamo dostojanstvom svih stvari.
XLVII Deseti amanet ptici: Pokrećite se kroz razum bez saplitanja. Glatko. Bez namere. Naprezanja. Opterećenja. I prisile. Ne predviđajte unapred dubinu nijednog zamaha. Misle li da ste ukopani - ukopana je njihova misao, jer nije u stanju da vas prati. I placčite i smejte se zbog iste stvari. U isti mah. U isti mah se i vraćajte i odlazite tamo i ovamo. Istodobno zaboravljajte i pamtite. Letenje je onaj trenutak, kad shvatite da vas u svemu svako može zameniti samo ne u sopstvenoj besmrtnosti. Ja to najbolje znam. Ja ta umeća nisam umeo. Strahovito sam ukopan. Strahovito sam smrtan.
XLVIII Da li da vas nazovem učiteljem, gospodine, upitala me je ptica nekakvim mirisavim osmehom dok je u vetru njušila dah teških vlažnih senki i žmirkala u gumenu daljinu što se skraćivala i rastezala podno bregova. Učitelj umeće daruje da bude svima korisno, a vi ste tako munjevito izveli svoje stvaranje i niste čak ni meni rekli kako me ljuštite sa same granice prostora. Za sve što ne znate, unapred pogađate odgovore bez straha da li ce biti tačni i bez radoznalosti zašto su zaista tačni mnogo docnije kad se prouče ili dokažu. Vi ne pravite jata, nego poseban slučaj krilatosti. Mogu li da vas nazovem učiteljem, gospodine?
XLIX Ako ste učitelj, objasnite mi neke stvari. Mogu ja divno da verujem u to što ne znam šta je. Zar ne verujem i u sebe, iako ne znam šta sam? Ali potrebno mi je znanje zašto verujem. Zašto me bacate uvis? Zašto mislite da sam živa? Zašto mislite da sam ptica? I zašto mislite da sam krilata? Možda jedino zato što ste u meni primetili da sam toliko opčinjena slobodom da mi je neudobno i to što pripadam sebi.
L Po čemu nešto, što je privremeno načinjeno od peska, kao ja, mora i da misli kao pesak: privremeno? Po čemu i najstarije moje pitanje mora da bude mlađe od božanskih pitanja svemira? O čemu nas dvoje govorimo dok ćutimo? O stvaranju života? Ili o stvaranju već stvorenog? Da li je isto: isto? Ili je isto: različito?
LI Strahovito sam meka i neotporna. Osećam se kao plima i oseka. Možda jedan kamen misli o meni da sam ružna i ljigava, kao sto ja to mislim za sipu ili žabu. Možda se sipa i žaba gade mene i kamena jer smo im jednako tvrdi. Htela bih da ispravim neke pogreške naučenog. Da sa ozbiljnosti oljuštim proizvoljno. Da odgonetnem ono što se smatra mističnim. Ja sam primila svih vaših deset zaveštanja, ali ona su vaše, a ne moje iskustvo. Ako mi date svoje prezime i primorate me na svoju misao, čime ću onda rasti?
LII I ovako je rekla: ja nemam rodoslova, ali mi je neshvatljivo da sam došla iz ničega. Ja nisam ni pesak ni voda. Nisam više ni vi. Ovo iz čega vam govorim, taj paperjasti oblik ptice, - to je tek privremeno moje stanje. Ne bojim se života. Bojim se što se ne sećam koliko sam već puta bila mrtva. Ne bojim se ni smrti. Bojim se što ću opet zaboraviti da sam živela.
LIII Čudno je to sa stvaranjem života, priznao sam joj umorno. Ne, nemojte me zvati učiteljem. Samo sam slučajni učenik svetlosti. Pošao sam na sever da negde izučim težak zanat livca vetra. To je bojena umetnost oblikovanja misli dahom i mnogi je ovde svrstavaju u pesništvo, ali je razlika u veštini neizdisanja suvišnih reči. Ovo je prvi put da vajam. Prolazeći niz reku pomolio sam se vetru i svetlost me je primetila i pomogla mi da vas stvorim. Izabrao sam učitelja koji je preživeo svoju smrt.
LIV Na onoj strani horizonta, gde je već mrak, kotrljaju se prve zvezde. Milionima godina šalju nam stalno svežu svetlost. To njihovo iskustvo pamti: šta je ništa. Pamti kako drvo zatrudni. Da li je pčela predak ili potomak svoje duše. Dokle vreme zri. Kako se mogu nabrojati sva čula ilovače. U šta je smeštena bezgraničnost. Nisam vam govorio svoju istinu, nego istinu svetlosti. Otac neznanja je: neću da saznam. Otac znanja je: moram. Najveće misli događaju se u procepu. Oslušnite i čućete: postoji nešto kao pra-govor. Bio sam pritešnjen. Ja sam morao to da naučim.
LV Nije li najzad vreme, rekoh ptici, da vas bacim u nebo? Vi tamo pripadate. Verujte, priznao sam, jedva sam uspeo da vas načinim. Sad više nemam snage ni da se obradujem. Laku noć, rekao sam. I bacio sam je uvis: letite u čistoti, ptico moja! Ne znam pravedniju počast koju bih mogao da vam darujem. Načinila je krug nad mojom glavom kao da crta auru. I odletela. U ogledalu vode ličio sam na boga.
LVI Pošto sam napokon uspeo da zanemarim neke čudnosti, da zanemarim navike i osećajnost postupka i da izbegnem zamkama samodopadljivih nauka, da zanemarim boju i delotvornost oblika, vreme trajanja prostora i njegovu čistotu, da zanemarim pitanje: šta je sadržaj bića, od čega se to pravi, da zanemarim pitanje: da li ja uokvirujem razum, ili je razum to što uokviruje mene, - bilo je najzad vreme da shvatim i smisao igre. I mislim da sam ga shvatio.
LVII Jedino, možda je trebalo da joj ponešto kažem i o ružnoći. O zlu i smrti. O kvarljivosti materije. Ali bio sam divno čist i bezazlen tih godina. Bavio sam se neograničenim poverenjem u lepo. Bio sam taj što se raspituje o snu. Imao sam sva nemoguća čula koja se mogu dogoditi u prvoj mladosti. U prevelikom zanosu, zbog mrve savršenstva, događalo se da počinim obilje neoprostivih grešaka. Najveća od njih je bila što sam se bavio znacima, umesto da pazim na predznak.
LVIII Vodeni vetar u zamršenoj mreži reke. Vetar vazduha u naježenom perutanju lišća. Veliko vreme rastanka: u plićacima ribe su večerale tišinu. Negde daleko u brdima kao da je zbog mene i zbog ptice nešto plakalo. Kiša. Kakav naporan dan za učenja i za odluke!
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:55 am
Mi smo se suviše sretali...
Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim Mada smo različitim putevima koračali Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.
Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo I u leta kovrdžava sa preplanulim licima Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.
U novembru su oblaci kao buktinje rudeli I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo A putevi se dužili i raskršća su žudela Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.
U zime snežne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.
Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja Jer znam: na nekom raskršcu neću te videti više Pružices nekome dlanove, prestaće putovanja I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.
Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa Jer meni život prestaje ako siđem sa staza I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.
Da li sam svuda gde su mi tragovi
Da li sam svuda gde su mi tragovi, Ko zna s čim sam se spajao, A nisam ni takao? Možda sam boravio i u svom životu, Možda, postoje izvesni znaci, Ali kao da je neko stran. Ali ipak uz mene se može, mada je neobično. Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram. Valjda sam jedini svedok, koji sumnja u sebe Sve češće mi se čini, Da nisam nikakav oblik, Već da slobodno jedrim kroz sopstveno Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru Odlivam se i dolivam... Ali ipak uz mene se može, mada je neobično, Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem. Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće. Ponekad izmislim sadašnjost, Da imam gde da prenoćim. I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim, Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz. Ali ipak uz mene se može, mada je neobično, Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam. Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju. Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje. Teško je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir. Ali ipak uz mene se može, mada je neobično. Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:58 am
Ako vam mnogo puta kažem da vas volim...
Ako vam mnogo puta kažem da vas volim, je li to više ljubavi, ili je ista, jedna jedina?
ako svakoga jutra ponovo oktrijete da ste živi, je li to više života, ili je ovaj, jedan jedini?
može li da se rodi pet miliona nečega, a da pre toga ne umre isto toliko istovetnog?
tu umetnost pretakanja iz jedne vrste nečega u drugu vrstu nečega zovemo naše sad i ovde.
zar vam je važnije da preživite ma i nekako, nego da dokučite šta je život?
doživljaj ovog sveta kod vas je, na žalost, samo doživljaj vaše vrste sveta
Ako bilo kad osetiš...
Ako bilo kad osetiš da mrtve stvari koje držiš
odjednom menjaju boju i počinju da dišu,
moraš ih sam završiti; niko ne može da te zameni.
Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
što izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
meko i vlažno klatno tvoje uobrazilje.
Svako može da postavi tvoj osećajni skelet
i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
i utisne u koru nemire tvoga uma - kao bore.
Ali, to je još uvek tebi dalek i neprirodan
način kroćenja večnosti.
Niko na svetu nije ti,
i zato niko ne može ni završiti tvoje delo.
Nikog nemoj da pitaš šta znači neko delo.
Otkud on zna, kad nije: delo?
Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.
Nikog nemoj da pitaš sta znači neka izložba.
Izložba nije ono što ti je pokazano.
Ti se pokazuješ njoj.
Dužnost je izložbe da te vidi.
Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni šta ti značiš.
Ako vec odlučiš da gledaš,
svaki put istu stvar vidi sasvim drukčije.
Ista je linija drugi put - nova linija.
Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
da imaš samo jedno čulo vida.
Koliko tvojih očiju nikada nije progledalo?
Koliko tvojih očiju, dok obuhvata ovo,
vidi i nešto ono, čega uopšte nisi svestan?
Koliko tvojih očiju nikada neće saznati
da su bile i - oči?
Ako se usudiš da stvaraš, moraš imati dokaza
da istu stvar još jednom dotičeš prvi put.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:01 am
Reka bi mogla da bude...
Reka bi mogla da bude okean, ako se zgrči toliko ima u sebi ogromne, večite vode.
Al ako ikada zapne i umori se dok trči umreće bez daljine, umreće bez slobode.
Umreće u njoj vetar. Umreće šume i žita. Umreće bokori sunca što se uz obalu pletu.
Zato ne sme da stane i zato večito hita, sa usnama od vode, najžednija na svetu! Tako zamišljam nebo.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:07 am
Ovo je pesma jedne košulje...
Ovo je pesma jedne košulje, zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu štipaljku, i glasi: Držis me na ovoj ljuljašci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu. Zahvaljujući tebi moći ću malo da se našalim sa stokom i živinom u ovom dvorištu. Nadimaću se. Raskopčaću svu dugmad na svom platnenom telu. Celo prepodne biću zastava koja rukavima šamara vetar i miriše na sapunicu i nebo. Drži me čvrsto, ali nemoj da mi zavidiš. Mene popodne peglaju.
Novi Sad, 1954.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:08 am
"Zaboravi da negde na svetu postoje..."
Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi, i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat. Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi daleko negde u nepovrat.
Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo, da ti milujem kosu i budem nežan prvi, pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.
Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum, ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše. Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum. Ne maši ... ni ja neću da mašem ....
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:09 am
"Nije to nikakva bajka..."
Nije to nikakva bajka. Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute. Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački. Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba. Imala je u oku električnu centralu, a ja neke bandere sasvim crvene i žute. Ispričali smo ramenima i rukama nešto što u prevodu na disanje znači: Ljubav... I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela. Mahalo je šarenim kockama. Knjigama punim slika, igračkama i snovima. Otišli su konvejeri mašnica i odleteli listići presovanog staniola. Svet je najednom postao viši za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama, nad krošnjama i krovovima... I samo malo dublji za krišku naprslog bola.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:12 am
Besmrtna pesma
Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti. Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag.
Da li si uopšte ponekad mislio šta znači živeti?
Ako ti jave: umro sam evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti. I korov će me skriti. A ja ću za to vreme leteti visoko... Visoko.
Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava može da bude sutra koren breze il' trava?
Ako ti jave: umro sam, ne veruj to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag.
Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:13 am
Razglednica
Mesec je tupom, krivom kamom posekao jedno vece žuto. Oprosti, bio sam skitnica samo, pa sam u tvoje oči zaluto. I čudno nespretno prosuo se: kao lopta vrelog snega, nasmejan, izgužvane kose, od ptica ranjav, od cveća pegav.
Oprosti, uvek moram da odem. Vetrove žute jesen već plače. Jezera-oči. Što kvase vode obale obraza za skitacem?
Uvek se biva lep na pocetku. Pomalo dobar. Pomalo tužan.
Uvek se biva na ovom svetu na kraju tuđ, na kraju ružan.
I uvek samo sebe imamo i san pun želja, nedorečen.
Mesec je tupom krivom kamom poseko jedno žuto veče.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:13 am
Belo
Nebo. Nebo. Sreće dosta. U proleću po drveću od meseca kikot osta. Ej umreću.
Ej umreću ispod granja kraj zaspale vodenice za devojke, milovanja, pletenice.
Ej, umreću od daljina, od mladosti i od snage, za krčage pune vina, za krčage,
da se pije, da se smeje, da se peva preko njiva, sav od sunca po ustima ispolivan.
Da me čekaš ispred kuća, da razvezeš ruke zrele, oči bi se od svanuća razbolele.
Razbolele i opile da se smejem do bolesti.
Ej, da mi je niz aprile tebe sresti. Ej, da mi je da izludim, a bagrenje rascvetano. Ej, da mi je golih grudi, sa košuljom poderanom.
Ej, da mi je da te ljubim slab do ropca, jak do krika, kad zabele zdravi zubi harmonika.
Ej, da mi je u proledju u milion vrelih boja.
Ej umreću bos po cveću samog sebe razboleću. Ej devojko dušo moja.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:18 am
Zagonetka
Pogodi kako se raste. Pogodi kako se lako stigne do krova, do laste, oblaka punog kiše, do neke zvezde daleke i više i još više u čudne visine plave.
Pogodi da li kroz kragnu, kroz nogavice, rukave, dok neka snaga u tebi i neka lepota u tebi pravo do sunca vodi?
Zažmuri pa pogodi.
A možda nije ni važno da se unapred setiš.
Možda se najlepše raste kad ništa ne primetiš. Možda se najlepše biva veći, jos veći, najveći, - ćuteći sasvim ćuteći, kroz neki tihi nemir što se u tebi stvori, pa gori, beskrajno gori i nikako da izgori.
I niko ne zna šta je.
A on traje i traje.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:20 am
Opomena
Važno je, možda, i to da znamo: čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo, tek tada i možemo biti celi.
Saznaćemo tek ako kažemo reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo, moći će neko i nas da sretne.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:21 am
Čarobna pesma
Vidim te vec, istina-kao u nekoj srebrnoj magli, ali divno te vidim: na nogama ti cizme od sedam milja, u ruci Aladinova lampa, putujes na onom cudotvornom tepihu iz 1001 noci, preleces planine i mora i dizes se visoko prema zvezdama.
Mozda ti i ne slutis koliko volim tvoju trsavu glavu, detinju glavu koja mirise na sapun i penusavi aprilski vetar,
Glavu u kojoj stanuju samo boje visoke, ogromne, nedostizne,
glavu koja ce shvatiti bezmerja i razdaljine svetlosnih godina, nerazumljive cifre i geometrijske krivulje i hrabrost svemirskih brodova sto ce krenuti sutra na nova nepoznata sunca.
Ja sam svoja putovanja protutnjao pod celom i tu su stali prostori o kojima i ne sanjas.
Cetiri ulice tamo i tri ulice ovamo, tako sam jednom leteo cak do Kumove slame.
Dve,tri,pet casa vina u restoranu kraj reke, tako sam beskrajno lebdeo kroz udaljena sazvezdja.
I jedan obican osmeh, i jedno jesenje vece, tako sam trazio nove zlatogrive komete.
Tako sam sebi nasao i jednu tihu mudrost od koje rastu krila.
Zato i hocu samo da te zamolim: preleti beskonacnost i pobedi vreme i mastu, ali nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji.
Dodirni rukama prasinu dalekih dvojnih zvezda, nek ti se damari usklade sa ritmovima pulsara, al nikada ne zaboravi kako se koraca po zemlji.
Jer ljudska srca zasadjena su nisko kao kupine tu, gde su svici crveni dzinovi naseg malenog kosmosa, tu gde smo sebi nacinili milimetarske beskonacnosti, a ipak dovoljno glomazne da se u njima izgubimo: ja daleko od tebe kao Alfa Kentaura, ti daleko od mene kao belo zrnevlje Vlasica.
Pronadji nove svetove i izatkaj im nebo. I podari im vazduh da disu i da ozive.
Ali nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Samo tako se mozemo jedan drugom pribliziti.
Cetiri ulice tamo i tri ulice ovamo, moja i tvoja casa piva u restoranu kraj reke, i moje iskrene oci i tvoje iskrene oci u jedno jesenje vece detinjasto i roditeljsko,
-to je ono prostranstvo koje hocu da pomirim izmedju moje i tvoje zvezde.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:21 am
Senka
Zbog svega što smo najlepše hteli hoću uz mene noćas da kreneš. Ma bili svetovi crni, il beli, ma bili putevi hladni, il vreli, nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku, da se ne bojiš vetra i mraka, uspavana i kad kiše tuku, jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ, korake moje da uhvatiš, pa sa mnom bol i smeh da piješ i da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba pronađeš hleba komadić beli, pronadješ sunca komadić vreli, pronađeš života komadić zreli. Il crkneš, ako crći treba
zbog svega što smo najlepše hteli.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:22 am
Pesma za nas dvoje
Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje. Pijana kisa siba i mlati, vrbama vetar cupa kosu.
Kuda cu? U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam,gladan i mokar, zasto se nismo sreli nikad?
Il je vec bilo? Trebao korak? Mozda je sasvim do mene dosla. Al' ja, u krcmu svratio gorak, a ona ne znajuci-prosla.
Ne znam. Ceo svet smo obisli u zudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoisli.
Da,mora da je tako
Poslednji izmenio Ana dana Uto Dec 06, 2011 8:24 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:23 am
Serenada
Mesec je tupom krivom kamom zaklao jedno veče žuto. Oprosti, bio sam skitnica samo, pa sam u tvoje oči zaluto.
I sasvim nespretno prosuo se kao lopata vrelog snega, nasmejan, izgužvane kose, od ptica ranjav, od cveta pegav.
Oprosti, uvek moram da odem. Vetrove žute jesen već plače. Jezera - oči. Sto kvase vode obale niske za skitačem.
Uvek se biva lep na početku. Pomalo dobar. Pomalo tužan. Uvek se biva na ovom svetu na kraju tuđ, na kraju ružan.
I uvek samo sebe imamo i san pun želja, nedorečen. Mesec je tupom krivom kamom zaklao jedno žuto veče.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:24 am
Mostovi
U meni večeras jedna reka razbija ogromna brda daleka, muči se, urliče, razmiče klance i kida svoje zelene lance i rije kroz moje srce i peče i kroz oči mi kipi i teče.
U tebi večeras ista reka čudno je meka. Sva je od mleka. I čas je srebrna. I čas je plava. U njoj se tišina odslikava.
Svako u sebi reke druge pod istim mostovima sretne.
Zato su naše srece i tuge uvek drugačije istovetne.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:29 am
Plava zvezda
Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora, žbunja, trava, opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava, zvezda prava.
Čak i ako ne verujes, probaj toga da se setiš. Kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je čuješ, da odletiš, da je stigneš i uhvatiš i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi: ako nije sasvim plava, sasvim prava, mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja, mora dalje da se luta, trista puta, petsto puta, mora druga da se nadje… treća… peta… mora u snu da se zađe na kraj sveta i još dalje iza kraja – do beskraja.
Mora biti takve zvezde. Što se čudis? Pazi samo da je negde ne ispustiš dok se budiš. Pazi samo da se negde ne izgubi, ne povredi. Takva zvezda u životu mnogo znači, mnogo vredi.
Ja ti necu reći šta je ova zvezda plava, zvezda sjajna. Kad je nadjes – sam ćes znati. Sad je tajna.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:30 am
Dosadna pesma
Toliko mi je dosadno da ne znam šta ću. Kad izlazim iz škole nakrivim kapu na levo oko i pobijem se sa trojicom bar da me vide devojčice. Devojčice su smešna stvorenja dugonoge, okrugle, pegave ili kratkovide, mnogo lažu i ogovaraju i pišu ljubavna pisma koja mi stave pod klupu. Meni je sve to dosadno. Ipak pročitam pisma, najlepše reči prepišem - ako mi nekad zatreba, a od onog što ostane napravim papirne lađe, napravim ptice, slanike, žabe, i bajagi se igram a tako mi je dosadno. Dosadno mi je da porastem, da nosim tesne cipele i da se oženim. Oni koji porastu prvo se danima mrze onda se danima svađaju. Jedino mi je žao mog tate. Da je ostao dečak - kao ja, baš bismo divno mogli da se družimo i da zajedno budemo zaljubljeni u nastavnicu istorije. Sve ostalo mi je dosadno. Toliko mi je dosadno da ne znam šta ću, nego nakrivim kapu na levo oko i pobijem se jos sa trojicom. Čak i kad nema devojčica Drugarska pesma
Ništa ti ne razumeš, moj najrođeniji blesane, uobraženi prinče što te je život razmazio. Da znas kolike sam noći uznemirene i besane drhtao kraj tvog uzglavlja, pokrivao te i pazio.
Ti si za mene jos uvek parče tek rođenog mesa: onaj musavko što vrišti i celu kuću potresa.
Ja sam te, lepoto moja, naučio da hodaš. Svima sam plaćao piće kad su ti zubi nikli. Ja sam ti dao život. Nije te donela roda. A sada smo se, odjednom, jedan od drugog odvikli, kao da sve što kazem zaista ne razumeš i kao da sve što umem ti triput bolje umeš.
U redu, pametna glavo. Ja sam te ljuljao, kupao, ponosio se tobom, nemušte reči sricao, i dosta svoje mladosti zbog tebe sam polupao i kad je u svet trebalo nisam se zbog tebe micao,
nego sam sav osedeo, moj naduvenko mili, da bi tvoj život i dani valjani bili.
Danas kad rođendan slaviš, sve ću svečane torte pobacati kroz prozor na užas rodbine cele. Ti znaš: ja sam tvoj otac. Mi smo od takve sorte što ne sme da zadrhti kad odapinje strele.
Možda još nije kasno. Jednom se mora sve reći: i drugarski i tužno i grubo i srneći.
Propustio sam godine. Ispustio te iz ruku. Sve tvoje slabe ocene moljakanjem sam rešio. Večito sam se svađao kad te drugi istuku. Bio si moje mezimče i tu sam najviše pogrešio.
Četrnaest ti je godina i zar te stvarno ne vređa da stalno za tebe podmećem i dušu i glavu i leđa?
Hoću da jasno kažeš kad misliš da budeš muškarac. Zar treba i sutra da rešavam sve što ti odraslom fali? "Tata, škripi u braku... na poslu... daj za džeparac..." A ja ti i dalje pomažem jer te volim i žalim.
Ne čestitam ti rođendan. Mi smo se uzalud borili i stvarali smo čuda, a ništa nismo stvorili.
I evo, danas ti dajem reč roditeljsku i mušku: ako ne postaneš čovek na ovoj, tek započetoj čarobnoj stazi života - moram i razbiti njušku. Makar oženjen bio, makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam. To za dečake nije. Al sutra, odrasli prinče, videćeš kako se bije
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:34 am
Drhtava pesma
Osećam nešto u meni raste pomalo bolno i pomalo - belo, kao da nekakve zbunjene laste lete kroz moju glavu i telo. Vrte se. Prestižu. Nešto traže. Od njih se na usni dah užari. Ja ne znam šta ću, a mama kaže: Još si ti balava za takve stvari.
Osećam nešto u meni prska kao kad pupoljak zenice širi. Zašumi nekakva zlatna trska i neće pod čelom da se smiri. Tu oblog ne pomaže. Duša se kikoće i krvari. Nešto me muči a mama kaže: Još si ti balava za takve stvari.
Onda me zakiti prezrelo leto: Dva grozda kao dve tople tačke. Sve mi u rebrima razapeto. Sve okrenuto naglavačke. A sve je ipak ludje i draže. Srce bi prostranstva da ozari. Plačem od sreće a mama kaže: Još si ti balava za takve stvari.
Prirodo, čuj me: Laganja nema! Ti bujaj, ja ću od tebe više! I neka široko u nama dvema ogroman ružičast vetar diše. I luduj, prirodo! Zri naopako! Samo mi nemir ne pokvari. Volim te što si zaista tako k'o i ja balava za divne stvari.
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:35 am
Šašava pesma
Mama mi kaže: Šašavo moje, šta se to zbiva u tvojoj glavi? U njoj dečaci, kažem, postoje, dečaci smeđi, crni i plavi.
Mama mi kaže: Šašavo moje, zar mogu tamo svi da se slože? Ja mami kažem: Kad već postoje, nek tu i stoje - šta se može!
Mama mi kaže: pusti priče - zbijeni tako na šta liče? Ja rukom mahnemi uzdahnem:
Svi oni liče, svi mnogo liče na nešto lepo kao iz priče. Na sve što čekam. Na sve što hoću. Liče na nemir i na samoću.
Mama mi kaže: Šašavo moje, pa oni, znači, ne postoje! Postoje, kažem, kao na javi, dečaci smeđi, crni i plavi.
Šta da se radi? mama veli. Ja kažem: ništa, već da se želi da nikad čekanje ne izbledi.
Mama me pita: a da l to vredi? A ja se smeškam: videćeš - vredi!
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 10:37 am
NAJMANJA PESMA
Evo najmanje pesme! Manja je od zrna maka. U njoj je jedan osmeh i pismo od jednog dečaka.
Ako znaš ko ga šalje - što da ti pričam dalje. Ako ne znaš ko ga šalje - šta te se tiče dalje.