SASTAVZAPET književost i jezik, interaktivna nastava, kreativni dijalozi |
| | Miroslav Mika Antić | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 8:52 pm | |
| Nekome ko će razumeti
Sad shvatam: nismo došli zadovoljni ko trave što niču da ih gaze nečije trapave zore. Mi smo zvezde, što ludo u mrak se strmoglave i zbog jednog bleska ne žale da izgore.
Imamo ruke, dobre kao aprilske laste, da se grlimo plavo i gasimo u letu. I prisutni smo zbog neba što mora da izraste u pupljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega. I zubatog. I nežnog. Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno. I sve je neizbežno: i ove istine dobre i ove dobre laži.
Prejeli smo se, kažem, i svako ume da sanja. I svako ume da vrišti i ruŠi daljine glavom. I jednako je u nama i kamenja i grana. I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni da smo lepi isto koliko i ružni, stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti. I znamo šta smo dali. I znamo šta smo dužni. I šta smo juče hteli. I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo, al nismo postali pepeo sivi od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi, pa ipak: drukČije živi od svih ostalih živih na ovom zbunjenom svetu.
I najzad: tako je dobro što nismo samo trave, što talasanja svoja nijednom vetru ne damo, već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave željne da budu sunce makar na trenutak samo | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 8:54 pm | |
| Kao pesma
Jos se danas, rodjena, moglo plavo voleti tu, gde kopni detinjstvo i mladost se javlja. Sutra ce se sigurno ceo svet razboleti od drukcijeg osmeha i drukcijeg zdravlja.
Dalje ce ti zenice zelenilom radjati i znam da ces,kao sneg, iza svakih tragova ostajati bela, ostajati cista. Al' u sebi, zbunjena, dugo ces pogadjati sto si tako drukcija kad si ipak ista.
O meni se ne brini. Prepun divljih gugutki ko seoski zvonik, a vrelom dusom opruzen niz obzorja ravna, jedini cu ostati zubat ko harmonika, bez bola u ocima, prost i jednostavan.
Znam, sutra ce drukcije tepati i voleti. Nase stare osmehe niko nece shvatiti. Mozda ces me traziti. Mozda ce te boleti. Al se vise nikada necu tuda vratiti.
Predgradje pod granama. Zvezde su olistale. Trepavice sumraka uz okna se pletu. Strah me je da ne umru ove noci blistave zadnja svetla neznosti u velikom svetu. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 8:54 pm | |
| Koncert za 1001 bubanj
Mozda te niko nikad nece ovako tesno grliti, uznemirenu i belu, ovako presno, sasavo, i sumanuto i ridje.
Mozda ti niko nikad nece ovako u krvotok uliti poslednju neznost celu i ne umeti nikad iz tebe da izidje.
Mozda nikada vise neces ovako divno truliti u obicnom hotelu, penjuci se samo kad znas da sidjes.
Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom mog mrkog dlakavog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana koje smo oljustili ocnjacima i prosuli po mojim ramenima i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonacnije, najplavlje nebo kraj mog rumenog uha.
Ti si najbesraminija devojka koju sam sreo medju zenama i najstidljivija zena koju sam sreo medju devojkama.
---------------------
Mozda nikada niko nije uspeo da te zeli ovako kao ja nocas: tvoje ruke bele kao samoca, tvoja bedra sa ukusom platna i voca, tvoj malo saputavi glasů
Sa nosom decacki zalepljenim uz okno vagona, nejasan samom sebi kao oprostajno pismo padavicara i cudno uznemiren toplinom kao razmazen pas,
putujem, evo, putujem da natrpam u glavu neke neslucene predele. Da drvecu pozelim najlepsu laku noc na svetu. Da se vrtim kao lisce, zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature, liftove i okean.
Da zaboravim ruku na tvome struku i lice uz tvoje lice. ----------------------
Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva. Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim. Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vracam. Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plasim za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata, za tebe, podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam jos uvek ona mera po kojoj znas ko te boli i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?
Ona mera po kojoj znas ko te otima i ko placa?
Da li sam jos uvek medju svim tvojim zivotima onaj komadic najplavljeg oblaka u grudima i najkrvavijeg saca? | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 8:56 pm | |
| Rika jelena
I onaj koji napada I onaj koji se brani imaju isto boriliste Istu crkvu Istu fresku u glavi.
Pa cemu onda sukob
To su, u stvari, dva ja jedne iste licnosti.
Jedno ja postuje te u borbi: svesno, razumno ja i zato je unapred porazeno
Drugo ja prkosi postojecem, jer hoce da ga silom promeni i zato je i ono unapred porazeno
Svi su izgubili bitku vec unapred.
I pobedjeni
I pobednici
Ricu jeleni Tuku se celima. Stado kosuta drhti kao lisce
Vazduh se zgrusava od urlika. Mirise ceo svet na snagu i na plodnost.
A onda: upletu rogove i umiru i pobedjeni i pobednik.
I dodje neki treci mlitavi neki jelen izlapeo, neka poslednja vrebalica iz prikrajka neko potpuno otrcano djubre od borca i odvede sve kosute.
Sto ste mastali jeleni? Sto ste se ubijali jeleni? I onaj koji napada i onaj koji se brani -imaju isto boriliste Istu crkvu Istu fresku u glavi. Bitku dobija treci. Bitku dobija onaj koji je nije ni vodio. Onaj koji jedino vreba sa strane,
Tako je prosao i taj umorni osmi dan. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 8:58 pm | |
| Pod starim mostom
U meni veceras ova reka razbi ogromna brda daleka, muci se, urlice, razmice klance i kida svoje zelene lance i rije kroz moje srce ridje jer mora nekud da izidje.
U tebi veceras ta ista reka cudno je meka. Sva je od mleka. I cas je zlatna. I cas je plava. U njoj se ceo svet odslikava.
Svako u sebi reke druge pod ovim istim mostovima sretne.
Zato su nase srece i tuge tako drugacije istovetne
Žmurke
Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija. Trag koji se već dogodio unapred.
Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.
I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja. Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.
Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca.
Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca. Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života, mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek postojati u našim drugim životima.
I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja. Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.
Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima. Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke. Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.
Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida, i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 8:59 pm | |
| Često te tako vidim
Istina, kao u nekoj dalekoj srebrnoj magli. Ali divno te vidim.
Na nogama ti cizme od sedam svetlosnih milja.
U ruci ona lampa u koju, posle Aladina, umesto duha zatvaras obrise vecnog vremena.
I cujem sapuces: sezame. I svet se pred tobom rasklapa...
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:00 pm | |
| Protestna pesma
Svašta umem. Stvarno umem. Samo - sebe ne razumem. Ja, čuvao, ljudi ovce tamo negde na kraj sveta, mojoj deci kajmak smeta, luk im smeta... Sve im smeta. Ja do škole pešačio i po kiši i po snegu, moje kćeri k'o knjeginje, k'o da se u svili legu: jednom šmrknu, dvaput kinu i beže u limuzinu.
Svašta umem. Stvarno umem. Samo - sebe ne razumem. Ja krčio s ocem šumu. Plik do plika dlan mi ospe. Mome sinu - gospodinu teško i da đubre prospe. Kad mu mati nešto reži mislim: žensko pa nek' reži. A on: odmah kupi stvari i od kuće u svet beži. Još mi žvrlja neka pisma oproštajna, puna bola. Ispadnemo pred njim krivi mi i škola. Traži novac, kuka, moli - nema čime stan da plati, a ja šašav pa ga pustim da se mirno kući vrati. I
sve divno, divno umem samo - sebe ne razumem. Sve sam ovo za njih stek'o. Niko hvala nije rek'o. K'o da moram da se zboram i da leđa večno krivim zbog prinčeva i princeza.
K'o da samo zato živim. A ja živim jer se nadam da me i sad negde čeka jedna šuma iz detinjstva i vedrica vrućeg mleka, i tišina ispod brega, i plav lepet ptičjih krila, i ogromne žute zvezde kao što je moja bila. Al' putevi zatravljeni. Nad njima se magle tope. Odavno su zatrpane moje bose dečje stope.
Išao sam i ja u svet bez režanja, bez bežanja. Išao sam da odrastem. Sad sve mogu. Sad sve umem. Ali šta mi sve to vredi kad sam sebe ne razumem. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:01 pm | |
| Mali kameni nokturno
Nikad te niko neće ovako tesno grliti uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude ladje.
Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje.
Nikada više nećes ovako divno truliti u običnom hotelu, a ne želeti ipak odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana koje smo oljuštili očnjacima i prosuli po mojim bedrima i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije, najubitačnije nebo kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena koju sam sreo među devojkama.
mislim da sanjam to nisam ja.... | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:02 pm | |
| Pesak
Ovu pesmu treba čitati sasvim polako.
Malo nakriviti glavu, sklopiti oči i razmišljati o pesku pustinje koji se talasa i prosipa a ipak ima svoju povezanost i sigurnost, jer niko ga nije uhvatio da žuri.
Naiđu nepogode, i on ih utiša svojom težinom.
Niču i sahnu narodi i kulture, a on ih nadživi i zatrpa.
Eto zašto se ova pesma čita polako kao pesak dok se naslanja na uho na ogromni gluvi prostor oko sebe i razmišlja o stvarima koje nas čine jakim i dugovečnim.
Samo onaj, ko nije uhvaćen da žuri, može se uzvisiti nad početkom i krajem i zaslužiti vrlinu da bude vladar jednog nezamislivog predela,
i istraživač jedne ružnoće ili lepote stvari oko sebe.
Ko žuri - zakasniće. Siroko začuđenih zenica, ostaće zauvek pobeđen.
Zauvek samo podanik. Email This | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:03 pm | |
| Govor
Smatram velikom slaboscu i stvarno bih bio potisten kada bih sve ovo sto osecam, morao da ti objasnjavam hudim jezikom coveka: recima sumnjivim, rovitim, razjedenim i nekorisnim. Postoje svakodnevne, sasvim obicne stvari, koje su mnogima tajna.
"Najcvrsca vrata su ona koja su sirom otvorena, kaze jedan prastari zapis sa Tibeta.
Postoji govor koji ce neko otkriti sutra, a mozda niko nece ni pokusavati da ga otkrije. Ali ti ga vec sada moras obuhvatiti mislima. Jer to je jezik znacenja, a ne dijalekt naziva.
Postoje kulture gestova, disanja ili vida. Postoji vreme vremena i prostiranje prostora. Postoji lepota lepote. Postoji istina istine, stvarnost stvarnog, volja volje i moc moci. Postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja, ... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.
Sve se redje usudjujem da izgovaram reci, jer uvek znace drugo nego sto ja to zelim. Sve dalje su od govora i tesko ih razabirem u sumovima beskraja.
Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleda. Takvo je moje cutanje s tobom ove noci. Opnu po opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor medju nama civilizacije protozoa, epohe virusa, celije stena i vazduha, i ustavljena koza vode i vecnosti. To je kao da se sporazumevamo u svim vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem smo se zadesili.
Pisem umesto tebe Snezani i Alisi. Saljem telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam se bar jednom dnevno telefonom Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi. Ali ni reci odgovora. Znaci da misle na nas. Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora. Ljudi se postuju recima, a vole cutanjem. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:05 pm | |
| Ptica
Ovo mi je prisapnula jedna dugorepa ptica, Brbljiva, sveznajuca, prozracna kao svetlost. Hoces li da cujes caroliju, prisapnula je cucuravo I dotakla mi kljunom rame I kraicak uha. I rekla mi je caroliju; najvaznije na svetu – to je; Umeti videti vetar I cuti sneg kako pada, Umeti dotaci sumrak na prvom uglu, I osetiti na usni zeleni ukus mesecine
Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici, Jer i ja imam caroliju, najvazniju na svetu – to je: Videti necije lice i cuti neciji govor I dodirnuti rukom neciju ruku i kosu Onda – kad vise nikog nemas, Kad si ostao sam, Kad jedno veliko leto napusta ove ulice I ostavlja za sobom zute pecate lisca Po trotoarima U krosnjama I u secanju.
Otkrića
Ogroman je trud moga razmisljanja ove noci. Nista ja ne znam o znanju, sine moj. Istorija otkrica mozda i nije red, nego nered radoznalosti nas koji sve vise znamo da ne znamo.
Tebe ce uciti znanju, ali se ne rugaj neznanju. Evo da ti procitam poruku Karela Capeka: "Zamisli onu tisinu, koja bi nastala na svetu, kad bi ljudi govorili samo ono sto znaju."
Muka je sve to sa znanjem, veruj mi. Ono se zasiti sebe i prestaje da saznaje. Neznanje je pocetak hiljadu novih pocetaka. I nemoj ga se nikad stideti.
Svetlost znanja je slicna svetlosti vasione. Sve su se misli dogodile odavno, kao zvezde. Lepota trazenja nije u nalazenju, nego u nas odluci da trazimo.
2.
Ja, koji ne znam sta je culo starosti i samoce, jer okruzen sam stalno ogledalima decjih ociju, posmatram ovaj zivot kao nesto sareno, kao mnogostruki oblik, ogromni luna-park, kao vrtesku igre i vrtesku neznanja koja je kruna mudrosti.
Izlazim iz svog tela. Pevac sam i otac himni. Lutam po udaljenim mestima. Opsenar sam i svetac koji je sisao sa freske. Mozes me upotrebiti kao nalepnicu.
Umem da oblikujem vatru dlanovima i hodam po peni reka i okeana. Ucenja kazu da je to nemoguce. A vidis, moguce je, jer sve cinim neznanjem.
3.
Badava Njutnova razglednica: »Priroda nije slicna tebi, vec sebi samoj". Ima ih koji su verovali i starom Sokratu: "Onaj ko ne zna, samo bi trebalo da se seti sebe". "Jer znanje se" - kaze Platon - "u ljude ne unosi ucenjem. Donosis ga rodjenjem na ovaj svet".
Ne znam kome da verujem. Najbolje ti je da pitas Ajnstajna. Taj je sve izbrisao, i sve poceo iz pocetka.
Brizljivo neguj neznanje i razlikuj se od onih koji, osamuceni od srece, likuju sto uspevaju na nov nacin da izgovore neku potpuno istu stvar. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:06 pm | |
| Izgleda, prestao sam da volim...Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.
Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.
Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.
Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.
Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:08 pm | |
| Vuk
I
Kao da ce kraj agusta. Nebo se kruni i odranja zute mirise mraka. Zatrpava me zvezdama.
Umotavam se u lisce. Tako smo blizi vetru. Osecam ga u kicmi i u dubinama ociju. To je moj skroviti nacin vajanja ovog sveta.
Dobro je u gorskom kraju sto, i kad nema pljuskova, leto mirise na plodnost, na hleb i materinstvo. Nesto sveze i hranljivo useljava se u mozak i pomaze mi da mislim.
Kroz nebruseno staklo naprsle mesecine lepo mogu da cujem zelene dozive trava, koji do mene dopiru iz sanjive daljine, a ipak tu su, bliski, kao da rastu pod uhom.
To ne oticu doba. To misli postaju bistrije.
II
Disu uz mene zvuci drukcije zivi, a stvarni. I u svemu sam prisutan. To priroda pokusava sapatom da mi objasni na svom nemustom jeziku kako se biva sebi, sam sobom, jasan i dovoljan u svetovima bez ivica koji se zovu: samoca.
Grom u tisini neba jasna je poruka kosmosa. U oluji je deo grmljavine, tek mrmljanje. U samoci smo ljudi. U covecanstvu smo metez.
Moja je misao gore, u samom podnozju neba. Tri dana i tri noci odande dopire urlik. To ne prskaju planine, ne raspadaju se oblaci i ne bude se vulkani. To place najveci vuk koji je ikada vidjen u ovim krajevima.
Rekli su mi pastiri, gonici karavana i hajkaci sa jezera da je to cudan vuk, drukciji od svih vukova. Nikada ne napada stada. Tamani samo pse. Valjda je to njegov nacin vajanja ovog sveta.
III
I rekli su mi, bezeci, da je sad sulud i opasan: nespretno su ga ranili, pucali su iz potaje, a nisu ga dotukli.
U ovoj zabiti svemira, kojoj pogresno dajemo svetlece ime: zemlja – zvezda zivota i razuma, vecito se ubijaju. Hrane se mesom bilja. Hrane se mesom zivotinja. Pa sto ne vriste dok zvacu? Zar misle da je bol nesto sto samo njima pripada?
Samrtni urlik vuka neprekidno se pali i gasi u tami avgusta. Opomena ili putokaz? Svetionik u pustosi? Ili vapaj za pomoc?
Ne, moje doba, izgleda, jos nije spremno za zvezde.
IV
Ovde se smatra cascu i viteskom vrlinom kad ponizis do samrti sve sto te nadvisuje spretnoscu, snagom, lukavstvom i umom. A kako ti se tek dive, kako ti zavide smrtnici kad im prineses dokaze da si ubio boga.
Usi sam zalepio liscem.
Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati postenim, valjanim i smirenim? Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo narucje. Drvece krosnjama njuski brsti zalutala jata. Dusa vecernje rose postaje moja dusa. Telo vecernjeg umora postaje moje telo.
Ne, ovo doba jos nije spremno cak ni za zemlju.
V
Boli me pod ljuskom lobanje dok slusam kako vuk urla, osakacen i zedan, gore na visoravni, i kolje copore pasa koji ga zlurado prate kao pogrebna svita.
Niz kanjon protice reka.
Znao sam: kad iskrvari, obnevidi od slabosti i zgadi se na sve, on mora ovamo sici, bar da se pre smrti okupa. Hteo sam da ga vidim.
Prepoznao sam nesto u tom njegovom raspuklom i usijanom ropcu. Bio je cudesno nalik na moj plac u detinjstvu. Ti pamtis, trsava glavo, namirisana vetrom i smolom planinskog mraka, da smo se i mi nekada isto ovako mucili da razmrskanog sebe sakupimo na gomilu.
Potpuno isti jecaj, samo sad suplje izoblicen i umnozen kroz odjeke.
VI
Ne, nisam ga se bojao. Znao sam da se muci. Naleteo je na zasedu, a nesto nije dovrsio, nesto vazno i veliko, shvatljivo samo njemu.
I ostao je zagrcnut, sa vrelim parcetom zelje, pregrizenim i presnim, zaglavljenim u grlu. Tako ne umiru oni koji su zadovoljni sobom u ovom svetu i ovim svetom u sebi.
Presvlacio je zivot da ga ne vuce na ledjima, izguzvan i u ritama.
Postoji umesnost nadmoci. To je isprika prirode. Postoji kultura gladi. Na glad je bivao primoran. Postoji vestina opreza. Mozda je taj vuk sanjar? Postoji kultura venjenja. Jos je imao vremena. Postoji kultura poraza. Ni to nije iskusio. Postoji umetnost smrti, ali ko bi se spremao, kad se smrt dogadja drugima.
VII
Zasto sam se usudio da pokusam da shvatim nekog ranjenog vuka koji se muci da ne umre?
Izuvijas li metal, on pamti i vratice se u prvobitni oblik makar kroz hiljadu godina. Ako je pravi metal.
Odrezi glavu drvetu. Ono pamti i listace i dalje u pravcu svetlosti istrajnoscu i zanosom svoje zelene namere. Ako je pravo drvo.
Ma kakvo nasilje vrsio nad vodom koja se obnavlja, bilo da zatomis izvor ili zajazis potok, bilo da zadavis reku nasipima i branama, tokovi pamte pravac i izdubice korito tamo gde su i poceli. Ako su prava voda.
I vuk je nesto pamtio u svojoj zdrobljenoj glavi.
VIII
U sebi sam ponavljao:
“Ta pokipela vatra sto mu je nacela lobanju i oprala misao i okrunila svest, samo je nacas pobrkala redosled slika i zbivanja. Ali sve ce se vratiti, mirno, na svoje mesto.”
To sam ja tesio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista, iskreno i bezazleno, da vuk ne moze umreti. Kao sto ne moze umreti stenje, vazduh i voda. Kao sto ne moze umreti grimizni tocak promene, koji nema pocetka i ne znas gde se zavrsava.
Kako mu izgleda dan? Na sta mu lice noci? Jer strasno je i gresno je kad te neuko odstrele u necem gde si pravedan, pa ti se zamrse zile u cicak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk. I jos vise od vuka.
Ko je taj sto je pucao? Cime je vukao oroz: mrznjom, strascu ili zaviscu?
IX
Da nema takvih u planini, i kamen bi se smeksao. Da nema takvih u planini, i izvori bi ogluveli. Da nema takvih u planini, i noci bi se uspavale. Da nema takvih u planini, ni dan se ne bi osvestio.
Veliki vladaru zverinja, velicanstvena nakazo, osakacena lepoto i prelomljena vitkosti, cekam vas u kanjonu i pratim odjek te rike sto vise nikada nece zarasti u ovom vazduhu.
Ostace ranjiva obzorja. Ostace zauvek zive duboke naprsline u naborima neba. Ostace gorcina sto kljuje ne samo iz vaseg mesa, nego sad i iz moga. I ja ricem sa vama. I krzam se. I krunim.
Znam, sici cete ovamo. Mi se moramo sresti.
X
Neka beze pastiri, gonici karavana i zbunjeni hajkaci. I ja sam vucjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode?
Otkako postoji svet, kaznjavaju nas i tamane sto nismo kao ostali. Rugaju name se, smeju, proganjaju nas i zigosu.
Vuce, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Nas san je: nemoguce, a nepoznato – nas zavicaj.
Opasnost i radost su blizanci. Sav sam svecano najezen i razdragano krilat, kao kad zaklopim oci i zamisljam da lebdim. Stvarno vas duboko postujem. Evo me u klisuri. Cekam vas.
XI
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat. Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sad prvi put.
XII
Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa.
Hteo je da kaze: ” Sreca je u samrtnom casu sresti u ovom bespucu nekoga ko je u sebi sacuvao pra-govor. Ja u snu redovno govorim sve te pradavne jezike, ko zna kad izumrle. Mislim da me razume jedino mozda jos vazduh, jer je u sebi sacuvao mladost i svetlucanje pamcenja. Zemlja se skamenila. Ogrezla je u gips. U krecnjak, krv i salitru.”
I hteo je da kaze: “U ponekom jos potoku prepoznam svoju poruku. To me prevodi voda. Ili se ponekad ogledam u zenicama ptica. Hvala sto ste razumeli moj neobicni govor, videli mojim vidom i culi mojim sluhom.
I hvala sto ste shvatili svetinju moga greha: moj prezir prema nistavnom”.
XIII
Jos uvek na sebi osecam taj pogled vucji, uporan, opor, tezak i istinit. Kao da mi preneo u bore svoj namucen lik.
Hteo je da mi kaze: “Necu izdrzati dan. Molim vas ubijte me. Ne ostavljajte me psima da me razvuku i pojedu”.
Hteo sam da mu kazem: “Psi su razroke pameti, sujeverni i priglupi. Ne mrze oni vas, nego je velika tuga sto misle da, ako odgrizu i komad vaseg mesa, mogu postati vukovi. Moj vuce, psi su sekta.
Vec to, kad uzdisu vazduh koji vi udisete, cini ih uzvisenima. Vec to, sto idu pravcem kojima se vi batrgate, cini im cast i slavu. Psi nisu cak ni copor. Oni su menazerija”.
XIV
I hteo sam da kazem: “Vidite kako bi zeleli da vam polocu mozak i isisaju srce, da dosegnu vas um, vasu snagu i gordost. Zamislite tu nesrecu kad neko ne ume da bude ono sto zaista jeste, i da u tome sto jeste bude i svecan i uspravan, nego vam stalno zavidi sto ne zna da bude: vi”.
Hteo je, valjda, da kaze: “Ne laju oni na mene, nego se uporno trude da sirom otvore vilice i otpevaju himnu za koju nemaju sluha”.
I hteo je da kaze: “Molim vas, ubijte me, samo me ne dajte njima. Polozite me u vodu, neka me brzaci razbiju o stene u kanjonu i nek se u more ulijem lisen sramote i cist”.
XV
Hteo sam da mu kazem: “Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nesto sa strane, nesto cime se staklo umotava da ne prsne. I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuce, besmrtni. Pustite me da verujem i odem odavde zmureci. Umrite mimo mene”.
Hteo sam da mu kazem, a nista nisam rekao. Hteo je da mi kaze da me je sasvim razumeo.
I kad sam pomislio da ce ziveti zato sto je bog neunistiv, on je tako odjednom, tako strasno odjednom, skocio usred vira.
Stajao sam izbezumljen. Umro je najveci vuk koji je ikada ziveo na ovom najmanjem svetu. Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt?
XVI
Spustio sam se, zadihan, na kamen u plicaku.
Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao zig zavestanja. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo, i slobodu.
Stvarno i dalje verujem da ono, sto je vucje, ne moze u nama umreti. Jer vuk se na vuka nastavlja.
Nije mi preneo poruku, ali ja sam je primio.
Poznaje se na meni. Vidim u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec ulaze u mene. Vec lutaju po meni, kidaju bele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i kolju za svaki zalogaj duse. Gladni su vucjeg u meni. Muci ih da shvate sta nosim, cime mislim i volim, sanjam, cekam i nalazim.
XVII
Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.
Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom.
Lako je meni sa psima.
Ali naslednik vuka i sam je divljac van zakona. Dizu na mene potere i cekaju me u zasedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju dopola. Sad sam ja na nisanu.
Neko ce ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svraticu da vidim ko ce. Svraticu, sem ako, mozda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:09 pm | |
| Koren
1.
Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on cuci u velikoj pustinji juzno od ovih planina. Cuci ne znam koliko godina u pesku i ne podize oci. Ali sve vidi. Sara noktom nesto nerazumljivo i uplaseno ponavlja: i ovo sam vec stvorio...i ovo sam vec stvorio. Ako mu zatrazis orla, on ne poseze u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaze on, orao iz kojeg nicu drugi orlovi. Posle mozes da mu zatrazis aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao kosticu. On sve moze, jer njegovo je stvaranje drukcije nego nase. Od njega sam naucio to sto ti danas kazujem kao tajnu.
2.
Gospodine, kazem ja njemu, koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji cemu je dokazivati? On samo cuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mac visi sa zenita, govori glasom belim poput zguzvane hartije. Iz toga ce, kaze, proizici velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrecan je, siromasan i gladan.
3.
Gospodine, kazem mu ja, video sam coveka koji preskace neverovatne visine. Kako to cini kad nije jaci od drugih, ne trci brze od drugih, niti je umesniji i lukaviji? Taj covek, kaze mudrac, uzima zalet kao da ce preskociti oblake. Stoga i ne primecuje to sto mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najvecu zelju pa ce sve druge same od sebe biti ispunjene.
4.
Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u basti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da nacini od njega skulpturu. Bio je to obican kamen, ali ako ga okrenes prema svetlosti, u njemu se odslikavao ceo svet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaze: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronasao.
5.
Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, moze da stane u jednu obicnu kapu? Zateceni sasvim slucajno, kaze on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao sto se grana nastavlja na granu, a ipak zivi svoj vek okrenuta ka drugoj strani sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava zumance nekog jos neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u obicu ljusku.
6.
Gospodine, kazem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i celik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem u saku obican mali sljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga necu razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaze on, bili su u pocetku neznalice, kao sto je reka bila potok ili tajfun - tisina. Najvece hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni malisani. Himalaji su bili para. Nesto cvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblicno i meko. Zato je sljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljustena od golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca. Ceprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obicno kristalno zrnce, ali padam pod teretom.
7.
Gospodine, kazem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi nista ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovecuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamisljen i dogadja se nesto cudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo pozeleo u snovima. I - izmislio. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:10 pm | |
| Izdajstvo lirike (Morske misli)"Izdajstvo lirike", knjiga je u kojoj su sakupljene misli-dopisnice i pisma sebi i drugima velikog pjesnika Mike Antića. Izmedju ostalog, u knjizi se mogu naći brojne Antićeve misli koje su nastale na obalama mora. Poznavaoci njegove poezije i njegovog lika će reći kako su upravo te tzv. “morske misli” bitno odredile njegov život i u velikoj mjeri uticale na njegovo stvaralaštvo, odnosno samo poimanje i razumjevanje života.
Korčula, 1950. Dok gledam ovo more, stalno me progoni misao: možda umeti stvarati znači - prosto sakupljti ono što je već stvoreno.
Kotor, 1973. Suze se bruse strpljenjem.
Split na Gripama, 1950. I reče moja misao: Ko zna kolika Sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek. Ne uči, nego izmišljaj to što je nezamislivo. Budućnost će dokazati da smo imali pravo.
Monte Karlo, 1956. Moja je misao lako uhvatljiva i glatka i svako je odmah razume. Osim mene.
Šibenik, 1982. Moja mudrost je obična i liči na dečiju igru. I ja je, evo, osluškujem kao svoj pošteni deo radoznalosti ovog ogromnog čovečanstva. Oni koji u sebi nose velika kretanja i ritmove života, opominju me često da samo malo treba da budem vladar nad stvarima. Šta znači vlast nad stvarima? Moji su stari govorili: nauči da se vladaš da bi mogao vladati.
Kornatska ostrva, 1964. Pomešan s lišćem, vetar ima mek i žut glas, kao ona devojka kojoj sam obećao na stepeništu katedrale da ću joj kupiti jedno od ovih 1200 ostrva i kupio bih, kako sam bio romantičan, kako sam bio poludeo tog avgusta, samo da mi je danilo Grujić na vreme poslao onaj honorar što sam čekao. Ta devojka je danas ko zna gde. Majka nečije dece. I neočešljana. I zgađena na mene i sva ostrva i sve početničke pesme na svetu.
Mostar, 1974. Više me uopšte ne čudi što nebo staje u baricu, a zemlja u sebe ne staje. U neki komadić sebe. To me je i naučilo da umem da obuhvatim, ali da pristanem pri tom da i sam budem obuhvaćen. To je ta jedina umetnost čija je unutrašnjost okrenuta ka spolja. Ko nauči da želi, taj će me odmah razumeti.
Roterdam, 1960. Trave pokazuju tačno vreme naivnosti. To je putokaz za sanjare i oblake. Korenje skazaljkama opominje na prolaznost. Tamo ostavljamo kosti u staniolu mraka. Jedino vetrenjače, u dugim haljinama od vetra, neobično objašnjavaju pravac sreće, ali njih niko ne uzima ozbiljno. Kako se ja to smeškam? Tu negde, u poslednje vreme. Suviše čudno i bezglasno. Je li to način odbrane, ili posebno čulo straha? Svako je naše dozrevanje po jedno sasvim uvelo i pogrešno detinjstvo. Spolja sam dosta sličan, ali u sebi se ne prepoznajem. Pazi ako se odlučiš da se uhvatiš za neuhvatljivo, Antiću! To te nikada neće pustiti.
Lenjingrad, balet „Žizela“, 1978. Igra je kad odbaciš pokrete naučene od jave, pa onda naučiš javu da ona tebe ponavlja. ()
Vranje, Borina nedelja, 1977. Povuci ruke do lakata kroz pređu Mlečenog puta. I drži tako dok motam klube ogromne svetlosti, kao zlatni oreol oko svoje spostvene prelepe glave. Drži i reci kako neko može netoplokrvno da razmišlja o tome čime misao čuje i čime ovaj vid izmišlja, njuh sanja, ili ukus peva na vrhu jezika. Sav ogrezao u šećer i gusto vino južnih zrenja, u svojoj sad već iskraćaloj mladosti, pažljivo baveći se tananom, nežnom igrarijom stvarnog odvajanja prostora od drugih, susednih prostora, ćutim i motrim ispod oka nadolazeća stoleća. Najveća je brzina ne biti odmah brzoplet, nego pomalo namerno zakasniti. Usuđujem se da govorim sa valjenskom sigurnošću ludaka i prvosveštenika, da ću preuzeti na sebe da tako nekako i artikulišem budućnost. Jedno je razmišljati o promenama, a drugo i činiti pokretljivost.
Dečani, 1984. Kad se iskreno stidim, stidim se samo pred sobom.
Moskva, hotel «Peking», 1972. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće. Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti? Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera. Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas.
Omsk, 1974. Moje su pesme semenje iz kojeg rastu tajge. Šiprazi puni hladovine i čestari prašine. Stavim glavu na pregršt uvele mahovine i zaspim u svojoj pesmi, ali odnekud, iz paparati, nekakva malecka crna i strašno otrovna nežnost uvuče mi se u uho i umrem u toj lepoti. Pa metar dalje oživim. Jer disanje mi je semenje iz kojeg rastu nebesa.
Jurmala-Riga, 1978. Baltik. Bele noći. Juče sam zobao pesak. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan obala ili pustinja. Danas sam jeo zemlju. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan sami u nebu: planeta. Sutra ću jesti breze. Pa probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan šuma prepuna sunca i mirisa. I senki poneke ptice koja se uplašila. Prekosutra ću gutati oblake. Probajmo, bićemo ceo dan nečija kosa na obrazu i ličićemo na vazduh.
Na godišnjicu Mikine operacije od raka, 9.april 1986. Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote usana. Dodir između dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja.
Čortanovci, 1973. Jedino čisto čulo to je doir njene i moje ruke. Sve ostalo uopšte nisu čula. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:13 pm | |
| Mart
Kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem. Nije važno kuda ću. Nije važno dokle ću. Došlo mi je da idem i ja idem kao lud - unutra u mene.
Vetar mi je gudalo. Ja sam violina. Vetar svira na meni u „E“ žicu kad plačem, u „E“ žicu kad pevam, u „E“ žicu kad sanjam, jer ja nemam drugu žicu osim „E“ - unutra u mene.
Za travu se tabanima hvatam da me vetar nikud ne oduva.
Al kad dođe da idem, strašno moram da idem. Nije važno kuda ću. Nije važno zašto ću.
Krv se sva u žeravicu pretvori. Nebo dlanom poravnava puteve. Široko me kiše zaobilaze. Obuva mi sunce žute cipele. Kad mi tako strašno mnogo dođe samo idem, idem kao lud - unutra u mene.
Poslednji izmenio Ana dana Uto Dec 06, 2011 9:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:14 pm | |
| Romansa
- Jesi l moje Najmoje?
- Jesam tvoje Najtvoje.
- Da ti sviram u ušima? - Da mi kupiš dve firange od cica. Al' da budu na cvetiće.
- Da zakačim viljuškama na ragastov od pendzera.
- Da me mrze sve komšije. - Da ja imam samo tebe. - Da ti imaš samo mene. - Da ne udje ni Mesec ni Sunce.
Da u sobi bude jedna crkva. Da gledamo kroz taj pendzer, kroz taj pendjer pun cvetica, da je život nešto naše, najnaše.
- Da je život nešto tako lepo kao u samoposluzi "Zvezda".
- Jesi l moje? Najmoje?
- Jesam tvoje. Najtvoje | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:15 pm | |
| Kad ti ime izgovorim
Kad ti izgovaram ime, usta su mi puna krzna i tamjana, i sirovog mesa i cveća.
U očima mi grme grčevi svetlosti. u temenu se protežu grobovi strašno grbavi.
Kad ti izgovaram ime, sav sam ispljuvan i čist, i mek i besan... I – polumrtav od ljubavi.
Naučila si me da uz tebe ričem, i naričem, i milujem, i drobim...
Kad ti izgovaram ime – sav sam ošuren od sunca i neko mi neverovatno lepo čudo u grlu klokoće. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:16 pm | |
| Poslednja bajka
Usunjam se u tvoj jastuk kao tisina perja, kao trsave siske veceri mirisave od lisca, od mesecine na pescanim obalama, od uvele svezine oktobra, - bas tako se usunjam i slusam, slusam sta sanjas.
Nikome necu kazati. Ali hocu da znas: cuo sam, cuo sam sve sto sanjas, jer drugo nista i ne znam samo se u snove razumem, kao sto se kauboji razumeju u laso, kao sto se tvoj tata razume u politiku, kao sto se najveći fudbaler razume u svoju veliku utakmicu, - tako se i ja samo u snove razumem.
U snove zbog kojih, kad se probudimo, gledamo nekud visoko, visoko, i rastemo, rastemo, produzujemo se kroz rukave i nogavice, rastemo, produzujemo se kroz oci i srce kao putevi, kao pruge, kao nevidljive sare pticjeg leta, daleko, daleko, bez Aladinovih lampi, bez cizama od sedam milja, osamuceni od bajke koja se zove detinjstvo.
Usunjam se u tvoj jastuk da ne znas, usunjam se kao umor od jurnjave po sumracima, pokrivam te celu noc, a pre no sto se probudis ostavim ti na rukama toplim od sna, na trepavicama i rumenim obrazima mali smotuljak jutra, jer drugo nista i ne znam, samo se u jutro razumem i raznosim ga kao mlekarice mleko, kao pekari kifle, kao postari pisma velikom belom kocijom koja necu da ti kazem kako se zove, ali sam ces se setiti.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:17 pm | |
| Autobiografija
U obicnom sam sebe uhvatio, pa nikad nisam to sakrivao.
Bar sam posteno kiriju platio na ovom svetu sto sam ziveo.
Mozda sam nekome jad iscelio i nekom u zenice sjaj namamio.
I u komsiluk zvezde doselio. U prozor svitanja uramio.
Ako mi zivot krila skrati i sneg u oko pocne da veje,
znam, bar se necu pokajati sto sam umeo da se smejem. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:17 pm | |
| Spomenik
Ako hoces da dignes spomenik svoje nade, ne pisi ljubavna pisma.
To samo smuseni rade.
Ko, kome, cime da pise kako se vecnost dise? Pisma se pisu tajno, a citaju javno.
I svima ispadne smesno to sto je tebi ljubavno.
Uzmi ti ostru britvu pa nekom maleckom boru urezi svoju ljubav u neznu mirisnu koru.
Borovi su strazari i najbolji cuvari. Oni su pisma za vecnost i zivi spomenari.
| |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:20 pm | |
| Krov sveta
Ako hoces da pobedis divlju zver, kaze klovn, ne govori joj rezanjem ili urlikom. Ne laj na lava i ne rokci na krokodila.
Pevaj im. Sapuci. Tepaj im jezikom ptica ili jezikom dece.
Cim cuje jezik risa - ris kolje. Cim cuje jezik tigra - tigar razdire.
Nemoc svih divljih je u tome sto nasedaju drugom nacinu izrazavanja.
Borac snage se plasi tudje vrste. Klovn je borac iz plemena izbezumljene smejurije. Ukrotitelj. I sarlatan. On pobedjuje neozbiljnoscu.
Zubi su meksi od usana. Cuvaj se poljupca i budi na oprezu.
Zubi ujedu za trenutak. Poljubac za ceo zivot. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:21 pm | |
| Horoskop
Svemu će probati da te iz knjiga nauče. Možeš naučiti da izgovaraš laž kao istinu. Da izražavaš kako to dolikuje, ili da imitiraš žalost i sreću.
Da budeš privržen, ili na izgled privržen. Da budeš hrabar, ili na izgled hrabar. Da budeš iskreno ili pritvorno zadovoljan malim.
Da sebe ceniš toliko koliko se žrtvuješ. Da imaš sažaljenja, ili da nemaš milosti. Naučiće te da budes čak i pomalo darovit, tek da bi kunjajući proživeo svoj vek.
Sve se, sine moj, može naučiti iz knjiga, osim četiri stvari. Osim vrline nadanja, veštine verovanja, vizionarstva budućnosti i umetnosti strpljenja. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:21 pm | |
| Samoća
Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da izdržiš samoću.
Džinovske zvezde samuju Na ivicama svemira. Sitne i zbunjene Sabijaju se u galaksije.
Seme sekvoje bira čistine Sa mnogo sunca, uragana i vazduha. Seme paprati zavlači se u prašume.
Orao nikad nije imao potrebu Da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da prebrodiš trenutak, Jer trenutak je teži I strašniji i duži Od vremena i večnosti. | |
| | | Ana Admin
Broj poruka : 569 Datum upisa : 05.12.2011 Godina : 42 Lokacija : Niš
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić Uto Dec 06, 2011 9:22 pm | |
| Neke davne zvezde
Stari put od lisca sav zut Noc na putu tom San od zvezda tako je zut San u oku mom
O znam ja, o znam ja Jos pamtim te dane Nekad si bio uz mene ti
O znam, da si jos moj - Placu nocas grane U oku mome i snu
Tvoj osmeh jos slutim i tvoj topli dlan Dok cekam, dok cutim i tonem u san
O znam, da si jos moj - Placu nocas grane U oku mome i snu
Tvoj osmeh jos slutim i tvoj topli dlan Dok cekam, cutim i tonem u san
O znam, da si jos moj - Placu nocas grane U oku mome, u srcu mome U samoci mojoj i snu | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Miroslav Mika Antić | |
| |
| | | | Miroslav Mika Antić | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |
|