Pablo Neruda

25
PRIJE no što sam te ljubio nista ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše vazno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudjivo strano,

sve bijaše tudje i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

26
NI BOJA strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u zitu,
tvoj stil velikog grozdja i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik zitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.

27
GOLA si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo zito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako zuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ruzicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odijeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.

28
LJUBAVI, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.

30
OD ARHIPELAGA imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedju toliko korijenja, u gorkoj svjezini
sunca umnozena surovim bijesom vode,
tamo zivi sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
i ja osjetih miris lutajucih gajeva,

nadjoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

31
SA LOVOROM Juga i mazuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne moze ti nedostajati ova kruna
koju je stvorila zeinlja sa balzamom i lišcem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da ce zatvoriti trznicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oci skriše na Jugu svoje korijenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te zivim zajedno sa zemljom.

32
KUCA ujutro sa nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak je dana
bez smjera, lutajuca kao uboga ladja,
izmedju horizonata, reda i snova.

Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna naslijedja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juce.

Gospodarice, prolaziš dršcuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u sjeni,
osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podize svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

33
LJUBAVI, sada idemo kuci
gdje se ladolez uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidjoše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenu i Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sada se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne moze letjeti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši zivoti,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

34
TI SI kci mora i sestricna mazuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao ziva zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oci i podizu valove,
zemlji tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvjeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okruzena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.

35
ODLETJELA ti je ruka u dan, s mojih ociju
i svjetlo udje kao otvoreni grm divlje ruze.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presjecena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune zuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: zlice je cuvala tvoja cista ruka.

Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
na covjekov san svoju nebesku cahuru.
Tuzni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteci
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oci koje je progutala sjena.

36
SRCE moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oruzje od voska, od vina i od ulja,

od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podizeš miris svojom kosilicom,
ti što rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se sluziš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pijesku moje biljeznice
izgubljena slova što traziše tvoja usta.

37
O LJUBAVI, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjecuješ me i uzlaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
blijedih zidova zatvorenog srca.

Nitko nece znati da je jedino njeznost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koza i svjetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo zivota, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdize trudnocu sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak zita u tlu.

38
TVOJA kuca zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja cinjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svjetlo zida razgovara s kamenom,
stize kao pastir fuckajuci svoj brzojav
i izmedju dvije smokve zelena glasa
uzlazi Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
cuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
ili si otputovala i zna se da pocinje zima.

39
ZABORAVIH ipak da su ti ruke nahranile
korijenje polijevajuci ruze zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopcem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje zivotinje
slijede te zderuci i lizuci zemlju
i tako je kao da radeci oslobadjaš
plodnost, zestoku svjezinu karanfila.

Ljubav i cast pcela trazim za tvoje ruke
koje u zemlji miješaju svoje prozracno pleme,
cak i u mome srcu otvaraju svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.

40
ŠUTNJA je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i u juznome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijecem zeljezovitim,
algama koje vjetar juzni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od prozdiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje ciste darove, kozu nevina kamena,
tvoje nokte ponudjene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pijesku.

41
NEVOLJE mjeseca sijecnja kada ravnodušno
podne odredjuje svoje jednadzbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kalezu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grozdje
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svjetlu sijecnja,
sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi ce biti podijeljeni: duša ce pozeljeti
udarac vjetra i dom ce ostati cist
sa svojim svjezim hljebom na trpezi.

42
BLISTAVI dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog zutog kamena
ciju svjetlost meda ne obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Zedj vatre, pomamna gomila ljeta
koje podize Raj s nekim listovima,
jer zemlja mracna lica ne priznaje patnje

nego svjezinu ili oganj, vodu ili hljeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.

43
TRAZIM tvoj znak medju ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci zena,
pletenice, oci tek utonule,
jasne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se ucini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utekle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svjetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene usi.

Ti si jasna i potpuna i jedina medju svima
i tako s tobom idem prelazeci i ljubeci
široki Mississipi zenstvenoga ušca.

44
ZNAT ceš da te ne volim i da te volim,
jer zivjeti je moguce na dva nacina,
rijec je samo krilo tišine,
a vatra cuva polovinu studeni.

Volim te da bih te poceo voljeti,
da bih ponovo poceo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva zivota da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

45
NE BUDI daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim što trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjedje u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

46
OD ZVIJEZDA kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabrah jedino onu koju sam ljubio
i otada spavam jedino s tamom.

Izmedju valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodvojivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodjoše,
dodjoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
ali od svih darova moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.

47
ZELIM te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj znak koji sazrijeva u liscu,
priblizavajuci listove mojoj zedji,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.

48
DVOJE sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesecine u travi,
iduci ostavljaju dvije sjene zdruzene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
Sreca je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noc im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
radjaju se i umiru više puta dok zive,
imaju vjecnost prirode.

49
DANAS je: sve juce propalo je
izmedju prstiju svjetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazi
izmedju uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapa nad tobom svoja krila
dizuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim planetima,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.