Pablo Neruda

50
COTAPOS rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog oporog tornja
i, istina je, prelaziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je zivjela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfili
i trce i jure konji sedlarski:

jer si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.

51
TVOJ osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
radja se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodjena u visini,
nasljedje araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci nozevima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišca
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoj osmijeh razbije drvo zivota.

52
PJEVAŠ, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa zito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orudje,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se dize,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.

53
TU JE hljeb i vino i stol i soba,
muka covjekova, zena i zivot:
tome je mjestu tezio vrtoglavi mir,
od tog je mjesta gorjela zajednicka rana.

Slava tvojim rukama što lete spremajuci
bijele ishode pjesme i kuhinje,
zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
zivjela plesacice koja plešeš s metlom.

One divlje rijeke s vodama i prijetnjama,
ona izmucena zastava od pjene,
ona zapaljiva saca i hridine

danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
to korito zvjezdano i modro poput noci,
ta jednostavnost njeznosti bez kraja.

54
BLISTAVI razumu, jasni demone
apsolutnog grozda ravnog podneva,
Ovdje smo najzad bez samoce i sami,
daleko od bunila divljega grada.

Kad cista linija okruzi svoju golubicu
i vatra odlikuje mir svojom hranom
ti i ja podizemo taj nebeski plod.
Razum i ljubav zive nagi u ovom domu.

Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,
odluke tvrdje od sna nekog cekica
padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.

Sve dok se u ravnotezi ne uzdigoše, blizanci,
razum i ljubav kao dva krila.
Tako je sazdana prozracnost.

55
TRNJE, razbijena stakla, bolesti i plac
opsjedaju danju i nocu med sretnika
i ne pomaze ni toranj, ni putovanje, ni zidovi:
nevolja se isprijecila pred mirom usnulih,

bol se penje i spušta i priblizava svoje zlice
i nema covjeka bez takva gibanja,
nema rodjenja, nema ni krova, ni bedema:
treba racunati s tim da se to dešava.

Ni u ljubavi ne pomazu sklopljene oci,
duboke postelje, daleko od kuznog ranjenika,
od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.

Jer zivot udara kao kolera ili rijeka
i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju
oci jedne beskrajne obitelji bolova.

56
NAVIKNI se da vidiš iza mene sjenu
i neka ti ruke izidju iz mrznje prozracne,
kao da su u jutru mira bile stvorene:
sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.

Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.
Jedan po jedan izdišu tuzni joj kapetani.
Ja kazem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.
Svaki od mojih slogova donosi proljece.

I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,
na mojim ocima, kao nebesko lišce,
jesi i gledam te nagnutu na zemlji.

Vidim kako ti sunce prenosi grozdje na lice,
motreci visinu prepoznajem ti korake.
Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!

57
LAZU ti što su rekli da sam izgubio mjesec,
ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,
rekli su tolike stvari ledenim jezicima:
htjedoše zabraniti cvijet svemira.

“Nece više pjevati buntovni jantar
sirene, ima još jedino puk.”
I zvakahu svoje neprestane papire
zeleci zaborav za moju gitaru.

I ja im bacih u oci zasljepljujuca koplja
naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,
trazio sam jasmin, tragove tvojih stopa,

i izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedjama
i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,
gospodar vlastite tmine.

58
IZMEDJU sabljetina knjiškog zeljeza
prolazim kao daleki mornar
koji ne poznaje uglove i pjeva,
jer je tako i kao da nije tako.

Sa izmucenih arhipelaga ponesoh
svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše
i jednu sporu naviku prirodnih stvari:
oni odrediše moje šumsko srce.

I kad su zubi knjizevnosti
bili spremni da prozdru moje casne pete,
podjoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom

prema kišnim hambarima svog djetinjstva,
prema studenim šumama neopisiva juga,
tamo gdje se moj zivot ispuni tvojim mirisom.

59
(G. M.)

UBOGI pjesnici koje zivot i smrt
progone istom sjenovitom upornošcu
i zatim budu pokriveni bešcutnim sjajem,
predani ritualu i zubu pogrebnom.

Oni - tamni kao kamencici - sada
iza oholih konja ispruzeni idu
i konacno njima upravljaju nametljivci,
izmedju grobara, da bi spavali bez spokoja.

Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav
pretvaraju sahranu u bijednu svecanost
puranima, svinjama i ostalim govornicima.

Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:
samo zato što su mu usta zatvorena
i ne mogu više potvrditi svoj pjev.

60
TKO me je htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kao kroz mrezu izmedju mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.

Ne zelim vidjeti, ljubavi, na rascvjetalu mjesecu
tvog cela mrznju kako me vreba.
Ne zelim da u tvom snu tudja zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu nozeva.

Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podrazava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.

To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade zivot:
to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi
kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari.

61
LJUBAV je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i staticnu munju od trnja
zatvorismo oci da nas ništa,
da nas nikakva rana ne rastavi.

Za taj plac nisu krive tvoje oci:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu trazile ovaj put:
mracni med dostize tvoje srce.

Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brašnom,

i pade bol na drugo slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetilo ranjeno proljece.

62
JAO meni i nama, ljubljena,
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedju toliko patnje bijaše odredjeno
da samo nas dvoje budemo povrijedjeni.

Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mrznja.

Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
kao stolice u izgubljenom salonu,

sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.

62
JAO meni i nama, ljubljena,
htjeli smo samo ljubav i da se volimo,
i izmedju toliko patnje bijaše odredjeno
da samo nas dvoje budemo povrijedjeni.

Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mrznja.

Mrze oni što nisu voljeli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
kao stolice u izgubljenom salonu,

sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijetece lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.

64
OD TOLIKE ljubavi moj zivot postade ljubicast
i podjoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
ti si tada cula zvuk razbijena srca

i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajuci podjoh prema tornju zita,
pojavih se da bih zivio izmedju tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

Nitko ne moze reci to što ti dugujem, jasno je
to što ti dugujem, ljubavi, i jeste kao korijen
rodjen u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.

I bez sumnje je zvjezdano sve to što ti dugujem,
to što sam ti duzan zdenac je šumskog podrucja
u kome vrijeme sacuva svoje skitnicke munje

65
MATILDO, gdje si? Osjetih, tamo dolje,
izmedju kravate i srca, gore,
neku sjetu izmedju rebara:
zato jer si odjednom bila odsutna.

Nedostajalo mi je svjetlo tvoje snage
i gledao sam, prozdiruci nadu,
gledao sam prazninu, a to je kuca bez tebe,
ostadoše samo tragicni prozori.

Tako je šutljiv taj krov koji osluškuje
kako padaju kiše, drevne i bez lišca,
i perje i sve ono što je noc zatvorila:

i tako te cekam kao sama kuca,
vratit ceš se da me vidiš i nastaniš.
I dok se ne vratiš boljet ce me prozori

66
NE VOLIM te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stizem
i do cekanja kada te ne cekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.

Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeci te molim
i mjera moje ljubavi skitnicke
jeste da te ne vidim i volim kao slijepac.

Mozda ce izjesti januarsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi kljuc spokojstva.

U ovoj prici umirem samo ja
i umrijet cu od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvlju i vatrom.

67
VELIKA kiša juga pada na Isla Negru
kao jedina kaplja prozracna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišce
i zemlja razumije vlaznu sudbinu pehara.

Dušo moja, daj mi u svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med podrucja,
miris okupan tisucama usana neba,
sveto strpljenje ovog mora u zimi.

Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovijeda voda dugi šum prozorima,
i nebo dolje raste dodirujuci korijenje.

Tako dan plete i rasplice svoju nebesku mrezu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
zenom, muškarcem i zimom na zemlji.

68
(Kip s kljuna broda)

DJEVOJCICA od drveta ne dodje hodajuci:
sjedila je odjednom tamo na opekama,
staro cvijece mora pokri njenu glavu,
njezin je pogled imao nešto od tuge korijenja.

Gledala je otamo naše zivote otvorene,
postojanje i kretanje i kruzenje zemljom,
i dan koji skida boju svojih postepenih latica.
Bdjela je, ne videci nas, djevojcica od drveta.

Djevojcica okrunjena drevnim valovima
gledala je otamo svojim razbitim ocima:
znala je da zivimo u nekoj dalekoj mrezi

vremena i vode, valova, zvuka i kiše,
ne znajuci zivimo li, ili smo iz njenih snova.
To je prica o djevojcici od drveta.

69
MOZDA ne biti znaci biti bez tebe,
da ne ideš rezuci podne
kao modri cvijet, da ne koracaš
kasnije izmedju magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, mozda, nece vidjeti zlatno,
koje mozda nitko ne primijeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruze,

i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj zivot,
udarac ruzina grma, zito vjetra,

i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
i za ljubav bit cu, bit ceš, bit cemo

70
MOZDA sam ranjen, a da ne krvarim
jednom od zraka tvoga zivota
i posred šume zaustavlja me voda:
kiša koja je pala sa svojim nebom.

Zatim dodirujem prokislo srce:
tamo znam da tvoje oci prodiru
u prostrano podrucje mog bola
i šapat sjene sam se podize:

Tko je? Tko je? Ali bijaše bez imena
list ili tamna voda što drhti
posred šume, gluha, i na putu,

i tako, ljubavi, doznah da sam bio ranjen
i nitko nije govorio, jedino sjena,
noc koja je lutala, jedino poljubac kiše.

71
OD BOLA do bola prelazi ljubav otoke svoje
i postavlja korijenje koje zatim natapa plac,
i nitko, nitko ne moze umaci koracima
srca koje trci šutljivo i krvolocno.

Tako ti i ja trazimo pukotinu, drugu planetu
gdje sol nece moci dirnuti tvoju kosu,
gdje boli nece moci rasti mojom krivnjom
i gdje ce zivjeti hljeb bez agonije.

Planeta zapletena u lišcu i daljini,
pustoš, kamen surov i nenastanjen,
svojim vlastitim rukama htjeli smo sagraditi

tvrdo gnijezdo, bez nevolje, bez rane i bez rijeci,
no ljubav ne bijaše takva, tu je sumanuti grad
u kome ljudi polako na balkonima blijede.

72
LJUBAVI moja, zima se vraca u svoje kasarne,
zemlja ucvršcuje svoje zute darove
i prelazimo rukom preko dalekog mjesta
na kosi geografije.

Podjimo! Danas! Naprijed, kotaci, brodovi, zvona,
avioni celicni od dnevnog beskraja
prema svadbenom mirisu arhipelaga,
po longitudinalnom brašnu uzitka!

Podjimo, ustani i okiti se i popni se,
i sidji i trci i cvrkuci sa zrakom i sa mnom,
udjimo u vlakove Arabije i Tocopilla,

tek da bismo odselili prema dalekoj peludi,
prema probadajucim selima od prnja i gardenija
u kojima vladaju ubogi kraljevi bez cipela.

73
MOZDA ceš se jednom sjetiti onog oštrog covjeka
koji je poput noza izišao iz tmine
i koji je znao prije no što smo znali:
vidje dim i odluci da bukne vatra.

Blijeda zena crne kose
izidje kao ulovljena riba iz bezdana
i izmedju to dvoje podigoše protiv ljubavi
stroj naoruzan bezbrojnim zubima.

Covjek i zena zatriješe planine i vrtove,
sidjoše k njivama, uzveraše se na zidove
i podigoše na brda svoje grozne topove.

Ljubav je tada znala da se zove ljubav
i kada podigoh oci do tvoga imena
odjednom tvoje srce odredi moj put.

74
PUT okupan vodom kolovoza
blista kao presjecen za puna mjeseca,
u jasnoj svjetlosti jabuke,
posred voca jeseni.

Magla, prostor ili nebo, skitnicka mreza dana
raste sa hladnim snovima, zvucima i ribama,
para otoka napada krajinu
i drhti more pod svjetlom Chilea.

Sve se povlaci kao kovina i skriva se
lišce, zima prikriva svoje potomstvo
i slijepi smo, neprestano, jedino slijepi.

Samo prikovani za rjecno korito koje cuva
tajnu kretanja, rastanka, putovanja i puta:
zbogom, kaplju suze prirode.