Pablo Neruda

75
OVO je kuca i more i zastava.
Lutasmo iza drugih dugih zidova.
Ne nadjosmo ni vrata, ni zvuka
poslije odsutnosti kao poslije mrtvih.

I na kraju kuca otvori svoju tišinu,
ulazimo da gazimo ostavljeno,
mrtve štakore, prazno zbogom,
vodu što je plakala u cijevima.

Plakala je, plakala kuca nocu i danju,
jecala s paucima, pritvorena,
rasuše se njene crne oci,

i sada je, odjednom, vracamo zivotu,
nastanjujemo je, ali nas ne prepoznaje:
treba da cvjeta, ali se ne sjeca.

76
DIEGO Rivera strpljenjem medvjeda
trazio je smaragd šume u slikarstvu
ili rumenicu, zestoki cvijet krvi,
skupio je svjetlo svijeta na tvojoj slici.

Slikao je odlucan oblik tvoga nosa,
iskru tvojih divljih zjenica,
nokte što raspaljuju zavist mjeseca,
i usta lubenice na tvojoj ljetnoj kozi.

Stavi ti dvije glave vulkana jarko crvena
od vatre, ljubavi i plemena araukanskog,
i iznad obraza koje pozlati glina

pokri te kacigom neobuzdana pozara
i ostadoše tamo tajno ulovljene
oci nu na svojoj potpunoj kuli: tvojoj kosi.

77
DANAS je danas s tezinom prohujala vremena,
s krilima svega što ce tek biti sutra,
danas je Jug mora, staro doba vode
i zadaca nekog novog dana.

Tvojim ustima podignutim k svjetlu ili mjesecu
pridruziše se latice istrošena dana,
i jucer stize zureci svojom tamnom ulicom
da bismo se sjetili njegova mrtvog lica.

Danas, jucer i sutra jedu se hodajuci,
pojedimo dan kao gorucu kravu,
naše stado ceka sa svojim izbrojenim danima,

no svoje brašno baci vrijeme u tvoje srce,
moja ljubav sagradi pec od gline Temuca:
jer ti si kruh svagdanji za moju dušu.

78
NEMAM: nikada više, i nemam: uvijek. Na pijesku
pobjeda ostavi noge izgubljene.
Ubogi sam covjek odredjen da ljubi bliznje.
Ljubim te. Ne znam tko si. Ne dajem, ne prodajem trnje.

Netko ce mozda znati da nisam pleo vijence
krvave, da sam se borio s porugom,
da sam doista ispunio plimu svoje duše.
I da sam podlost placao golubicama.

Ne poznajem: nikada, jer drugaciji
bijah, jesam i bit cu, i u ime
svoje nestalne ljubavi proglašavam nevinost.

Smrt je samo kamen, kamen zaborava.
Volim te i ljubim radost na tvojim usnama.
Donesimo drva. Zapalit cemo vatru u planini.

79
NOCU, ljubljena, vezi svoje srce za moje
i neka zajedno u snu razbiju tmine
kao dvostruki bubanj, boreci se u
šumi protiv gustoga zida okupanog lišca.

Prolazu nocni, crna zeravo sna
što hvataš niti zemaljskoga grozdja
tocnošcu nekog neredovita vlaka
što sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.

Zato me, ljubavi, vezi za cisti pokret,
za postojanost što kuca u tvojim grudima
krilima nekog labuda ispod vode,

da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
naš san odgovorio jednim jedinim kljucem
i samo jednim vratima koja zatvori tama.

80
S PUTOVANJA i bola vratih se, ljubavi moja,
tvom glasu, tvojoj ruci što dira zice gitare,
vatri koja prekida jesen poljupcima
i kruzenju noci na nebu sumracnom.

Za sve ljude svijeta trazim kruh i carstvo,
trazim zemlju za sve ratare bez srece,
i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.
Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.

Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,
i pjesma gondolijera u vodi gitare
sve dok mi umorna glava ne klone sanjajuci:

jer sve su nesanice mog zivota zamrsile
ovu sjenicu gdje ti ruka zivi i leti
cuvajuci tu noc putnika usnuloga.

81
SADA si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista ko jantar uspavani.

Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ceš, ici cemo zajedno vodama ovog vremena.
Nijedna nece putovati sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek ziva, uvijek sunce i mjesec.

Sada su ruke tvoje otvorile njezne šake,
ispustile njezne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopiše kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.

82
LJUBAVI moja, zatvorivši ova nocna vrata
molim te, ljubavi, da podješ u tamni prostor:
zatvori snove i udji s nebom u moje oci,
prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.

Zbogom, zbogom okrutna jasnoco koja ode
padajuci u vrecu svakoga prošlog dana,
zbogom svakoj zraci narance ili sata,
zdravo, zdravo sjeno, nestalna pratilice!

Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom zivotu,
još jednom sjedinjeni, usnuli i uskrsnuli,
mi smo samo vjencanje noci u krvi.

Ne znam tko zivi ili umire, tko se budi
ili odmara, ali tvoje srce poklanja
u mojim grudima darove svitanja.

83
DIVNO je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
ko mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka što se udvostrucuje u sjeni.

Uspravna, bit ceš druga što ce zivjeti sutra,
al od onih granica izgubljenih u noci,
oi ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nas svjetlu zivota
kao da je pecat sjene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

84
JOŠ jednom, ljubavi, mreza dana gasi
djela, kotace, vatre i hropac rastanka,
i noci predajemo pšenicu povijenu
koju je podne primilo od svjetla i od zemlje.

Samo mjesec posred svoje ciste stranice
podrzava stupove širokog ušca neba,
postojbina usvaja tromost zlata
i ruke tvoje polako pripremaju noc.

O ljubavi, o noci, o kupolo zatvorena rijekom
neprobojnih voda i u sjeni neba
što odvaja i potapa svoje olujno grozdje,

sve dok ne budemo jedini taman prostor,
kalez u koji pada nebeski pepeo,
kaplja u bilu spore i duge rijeke.

85
S MORA prema ulicama juri skitnicka magla
kao para goveda pokopanog u studen,
dugi se jezici vode skupljaju skrivajuci
mjesec što nam zivotima obeca postati nebeskim.

Rana jeseni, piskutavo sace lišca,
kad iznad sela drhte tvoje zastave
pjevaju lude zene opraštajuci se s rijekama
i konji rzu i rzu sve do Patagonije.

Na tvome je licu vecernja povijuša
koja tiho raste nošena ljubavlju
do glasnih potkova neba.

Saginjem se nad vatrom tvog nocnog tijela
i ne volim ti samo njedra nego i jesen
što prosiplje u magli prekomorsku krv.

86
O JUZNI krizu, djetelino mirisnog fosfora,
s cetiri poljupca danas probi tvoja ljepota,
preprijecila je sjenu i moj šešir:
okrugao mjesec šetao je po studeni.

Tada, s ljubavlju mojom, s ljubljenom, o dijamanti
modroga inja, vedrino nebeska, zrcalo,
ti si se pojavila i noc se ispuni
s tvoja cetiri podruma uzdrhtala od vina.

O ustreptalo srebro ribe sjajne i ciste,
zeleni krizu, peršinu blistave sjene,
krijesnico na jedinstvo neba osudjena,

pocivaj u meni, sklopimo naše oci.
Na jedan trenutak spavaj s ljudskom noci.
Upali u meni svoja cetiri zvjezdana broja.

87
TRI morske ptice, tri munje, troje škare
presjekoše hladno nebo prema Antofagasti
i zato ostade samo uzdrhtali zrak,
sve je treperilo kao ranjena zastava.

Samoco, daj mi znak svog neprekidnog porijekla,
jedva da si put okrutnih ptica
i kucanje što nesumnjivo prethodi
medu i glazbi, moru i rodjenju.

(Samoca koju podrzava postojano lice
kao tezak cvijet raširen bez prestanka,
sve dok ne obuhvati cistu mnozinu neba.)

Letjela su hladna krila mora, Arhipelaga
u susret pijesku sjeveroistocnog Chilea.
I noc je zatvorila svoj nebeski zasun.

88
VRACA se mjesec Ozujak sa svojim skrivenim svjetlom
i nebom se sklizu beskrajne ribe,
nestalan zemaljski dim napreduje oprezno
i stvari jedna po jedna padaju u tišinu.

Srecom, u toj krizi skitnicke atmosfere
zdruzila si zivote mora i plamena,
zalobno gibanje broda zime,
oblik koji je ljubav utisnula gitari.

O ljubavi, ruzo što je okupaše sirene i pjena,
vatro što plešeš i ulaziš nevidljivim stubama
i budiš krv u tunelu besanice,

da bi se zatrli valovi na nebu,
da bi more zaboravilo svoja dobra i lavove
i da bi svijet pao u tamne mreze.

89
KAD umrem zelim tvoje ruke na svojim ocima:
zelim svjetlo i zito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svjezina,
da osjetim njeznost što izmijeni moju sudbinu.

Hocu da ziviš dok te, uspavan, cekam,
hocu da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hocu da ono što volim nastavi zivjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

da bi dostigla sve što ti ljubav moja naredjuje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

90
POMISLIH da cu umrijeti, osjetih blizinu studeni
i od svoga zivota ostavih samo tebe:
usta ti bijahu dani i noci moje zemaljske,
a tvoja koza republika koju mi poljupci stvoriše.

U ovome trenutku gotovo je s knjigama,
prijateljstvom i blagom zgrtanim bez predaha,
s prozracnom kucom koju smo skupa sagradili:
sve prestade da postoji osim tvojih ociju.

Jer ljubav je, dok nas zivot progoni,
naprosto visoki val iznad valova,
ali jao kad smrt stigne i kucne na vrata.

Ostaje samo tvoj pogled za toliku prazninu,
samo tvoja svjetlost da se ne bude više,
samo ljubav tvoja da zatvori sjenu.

91
POKRIVAJU nas godine kao sitna kiša.
vrijeme je beskrajno i jalovo,
pero soli dira tvoje lice
i kapi su izgrizle moju odjecu:

ne razlikuju vrijeme u mojim rukama
ili let narance u tvojima:
snijegom i motikom probija zivot:
tvoj zivot koji je zivot moj.

Moj zivot koji ti dadoh puni se
godinama, kao volumen nekog grozda.
Vratit ce se grozdje zemlji.

A tamo dolje vrijeme ce i dalje postojati
i nadati se i padat ce kiša na prah
zeljno da izbriše i samu odsutnost.

92
LJUBAVI moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema zivota do ovoga koji zivimo.

Prah u zitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.

Ovu livadu na kojoj se nadjosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.

I kao što mje imala rodjenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje ili usne.

93
AKO se jednog dana tvoja njedra zaustave,
i nešto prestane teci goreci u tvojim zilama,
ako ti glas sa usana sidje i ne bude rijec,
ako ti ruke zaborave letjeti i usnu,

Matildo, ljubavi, neka ti usne budu malo otvorene
jer ovaj posljednji poljubac mora trajati sa mnom,
mora ostati zauvijek nepomican na tvojim ustima
da bih ga tako sacuvao u svojoj smrti.

Umrijet cu ljubeci ti luda i hladna usta,
grleci izgubljeni grozd tvoga tijela,
trazeci svjetlo tvojih sklopljenih ociju.

I tako, kad zemlja primi naš zagrljaj
otici cemo spleteni u jednoj jedinoj smrti
da bismo zauvijek zivjeli vjecnost jednog poljupca.

94
UMREM li nadzivi me s toliko ciste snage
da probudiš bijes bljedila i studeni,
podigni s juga na jug nerazorive oci,
od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.

Necu da oklijevaju ni smijeh, ni tvoji koraci,
ne zelim da umre moje nasljede radosti,
ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.
Zivi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kuci.

Odsutnost je kuca toliko velika
da ceš u nju uci preko zidova
i objesiti slike o zrak.

Odsutnost je kuca toliko prozima
da cu te bez zivota vidjeti kako ziviš
i, budeš li trpjela, ljubavi, umrijet cu ponovo.

95
KAO mi, tko se ljubio? Trazimo
drevni pepeo spaljenoga srca
i tamo neka padaju redom naši poljupci
sve dok ne uskrsnu nenastanjeni cvijet.

Ljubimo ljubav što pojede svoj plod
i sidje na zemlju s licem i vlašcu:
ti i ja smo svjetlost koja se nastavlja,
njen neslomljivi i osjetljivi klas.

Ljubavi koju zakopa toliko hladna vremena,
i snijeg i proljece i zaborav i jesen,
priblizimo svjetlo jedne nove jabuke,

svjezine otvorene jednom novom ranom,
kao da drevna ljubav stupa u tišini
po vjecnosti sahranjenih usta.

96
RAZMIŠLJAM, ovo doba u kome si me voljela
nestat ce zamijenjeno nekom drugom modrinom
i druga koza bit ce na istim kostima
i druge oci vidjet ce proljece.

Nitko od onih što su svezali ovaj cas,
od onih koji su razgovarali s dimom,
ni vlade, ni trgovci, ni prolaznici,
nece i dalje plesati na svojim koncima.

Nestat ce okrutni bogovi s naocarima,
dlakavi mesozderi s knjigom,
lisne uši i pipipaseyros.

I kad svijet bude tek ispran
rodit ce se u vodi druge oci
i niknut ce pšenica bez suza.

97
TREBA letjeti u ovom vremenu, ali kamo?
Bez krila i aviona letjeti bez sumnje:
vec su prošli koraci bez pomoci
i nisu podigli noge putnika.

Treba letjeti u svakom casu
poput orlova, muha i dana,
treba pobijediti oci Saturna
i podici tamo nova zvona.

Sad nisu dovoljne cipele i ulice,
sada ne sluzi zemlja lutalicama,
sada je korijenje prešlo noc

i ti ceš se pojaviti na drugoj zvijezdi,
sasvim sigurno privremena,
na kraju pretvorena u divlji mak.

98
OVA rijec, ovaj papir ispisan
tisucama ruku jedne jedine ruke,
ne ostaje u tebi, ne sluzi snovima,
u zemlju pada i tamo se nastavlja.

Nije vazno hoce li se svjetlo ili hvala
uliti ili izliti iz pehara
ako su bili snazan drhtaj vina,
ako ti je usta obojila krasnica.

Ne zeli više kasni slog
ono što privlaci i povlaci hrid
mojih uspomena, uzbudjena pjena

zeli pisati jedino tvoje ime.
I makar o njemu šuti moja mracna ljubav
kasnije ce ga izgovoriti proljece.

99
DOCI ce drugi dani, razumjet ce se
tišina bilja i planeta
i koliko ce se cistih stvari desiti!
Violine ce imati miris mjeseca!

Kruh ce tada biti kao ti što jesi:
imat ce tvoj glas, tvoje zitno porijeklo
i druge ce stvari tvojim glasom govoriti:
izgubljeni konji Jeseni.

I ako ne bude kako je sudjeno
ljubav ce ispuniti velike bacve
kao da je drevni med pastira,

a ti u prahu mog srca
(gdje ce biti beskrajna skladišta)
ici ceš i vracati se medju lubenice.